Nije da ju nisam volio. Obožavao sam ju. Previše. Samo joj to nisam nikada priznao jer da jesam gledala bi me uzvišeno. Postala bi osoba koja se igra sa mnom. Dosadio bi joj. Ona me tada ne bi voljela ovoliko koliko i ja nju. A dovoljno me nije voljela. Stoga, ovako kada ne zna na čemu je pokorno me čeka da ju primim za ruku i dignem iz dna. Znala je ona jako dobro da sam ja taj koji će ju čvrsto primiti i jako grubo ju dići nazad. Vratiti ju tamo kod onog mjesta koje je poznavala samo sa mnom. Makar joj se način na koji sam bio grub prema njoj nije svidio jer je tražila nježnosti, ali joj to nisam davao. Nisam želio da joj kasnije dosadi nešto što sam obožavao pružati joj. Stoga sam joj davao nešto upravo suprotno, a rijetko kad ono što bi tražila. Jer tada bi ona to cijenila više nego ja koji bi joj to davao. U našoj ljubavi sam ja taj koji je skladao glazbu, jer sam ja jedini bio koji je volio, a ona je smišljala način kako da se prilagodi, kako da se privikne meni svojim plesnim pokretima. Jer dakako, da smo zamijenili uloge, da smo radili suprotno, onda ne bi ništa od ovog bilo isto. Ona me ne bi još više voljela, a to bi za mene bila propast jer ja sam nju naprosto obožavao. Previše. Bio sam ovisan o njoj. Konstantno mi se cijeli svijet vrtio oko nje. Samo joj nisam dopuštao neke stvari jer sebično priznajući vam nisam je želio do kraja izgubiti. Jer bila je ona dovoljno izgubljena za mene, ali sam imao nade. Borio sam se. Svakim danom sam smišljao nove načine kako da ju zadržim, zaludim samim sobom, učinim da moje riječi budu njezini omiljeni stihovi. Zaista sam davao sve od sebe. Mnogo godina sam proveo u nadi da će ona doći i reći da obožava način kako ja sviram. Da obožava način kako ju volim. No, nije došla. Bila je tu, da, ali samo je plesala onako kako sam ja svirao. Plesala je tek tako da to uradi. Ne jer voli. I makar je ponekad, veoma često, gubila ravnotežu i padala, ja sam bio taj koji bi ju čvrsto primio oko struka i vratio nazad tamo gdje pripada. Nisam joj dao da pada. Uvijek je bila na mekanim oblacima jer sam ja te oblake zbog nje stvarao. Ti oblaci su bili pored nje, vjerovali mi ili ne. Doslovno su bili pored nje. Ležala je na njima, ali ona ih nije vidjela. Uzimala ih je zdravo za gotovo. Otjerala ih je voleći druge zamišljene oblake. Jer pisao sam joj pjesme, slikao svakakve divote koje bi me podsjećale na njezinu ljepotu, smišljao mnoge načina kako da joj dokažem koliko ju zaista opsesivno neopisivo obožavam. Smišljao sam ono neosmislivo. Sve za nju. Činio sam stvari za koje nisam ni znao da bi bio sposoban činiti. Zaista, evo, priznajem vam, upravo, da sam joj ja dao cijelog sebe. Nisam se ustručavao nigdje. Uvijek me imala. Kada bi dozivala moje ime ja bih doslovno dobio krila i letio k njoj. Istog trena sam bio pored nje, ali joj samo nisam dao do znanja da ona to zna. Makar mislim da je znala, ali ja nisam želio da zna da tako ponizno, odmah, istog trena letim k njoj. Jer me onda ona više ne bi zvala. Ne bi imala želju za mnom. Istina je da ljubavi nisam imao, ali me zato željela. A znate vi jako dobro da ljubav i želja nisu jedno te isto. Zbog toga sam ju gubio. Nije me voljela, ali me zato željela. A znate, želja s vremenom više nije želja ako ju imaš. Zato me samo ponekad imala. A ipak sam je, ponavljam vam- gubio. Koliko god se ja trudio, nisam dobio ništa osim gubitka. Jer tužno priznajući vam od onda kad je nisam poznavao ja sam nju već izgubio. Pripadala je ona nekom drugom. Nekome tko ju nije zaslužio. Nekome tko ju je ostavio zbog meni nepoznatog razloga. Jer njega nije bilo, a ona nije željela nikada priznati o kome se radi. Nikad nisam mogao razumjeti; zašto bi netko pri zdravoj pameti ostavio nekoga poput nje? Divna je ona. Znate, divna mi je baš kao što je vama netko koga volite unatoč tome što vas je možda nečime užasno povrijedio. I unatoč tome vam je još divniji zbog toga. Čudno je ljudsko srce, ne mislite li? Upravo zbog toga, kažem vam, priznajem vam, ali samo vama da me voljela ili.željela na neki svoj uvrnuti, neobični ili obični način. Ili što već. Ni sam ne znam, ali znam da to meni nije bilo dovoljno. Želio sam da me zaista voli. Onako, svim, svim, svim srcem. Neopisivo da me voli. Da me voli kao ja nju, ali nisam to dobio. Nikada. Možda ponekad jesam mrvicu ljubavi dobivao, ali nikad, u ovih 50 godina braka što sam se trudio oko nje nisam ništa više od mrvica dobivao. Skupljao sam mrvice s poda kao neko pseto. Vjerovali mi ili ne to sam činio, a nikada nisam mislio da bih ikada mogao to zbog ikoga. Nikad nisam ništa osim praznih riječi dobivao. I, iskreno, nisam to više mogao gledati. Nisam mogao podnijeti to sa njezine strane. Moje srce je s vremenom oslabilo. Morao sam nešto učiniti da spriječim to da me ne voli. Volio sam ju tako sebično, tako sebično da sam želio da i ona mene jednako tako sebično voli. Bio sam prisiljen učiniti nešto što ni u ludilu nisam zamišljao da bih mogao. U ovim godinama nikad nisam mislio da ću joj to napraviti. Jer bila je ona veoma čudna žena. Zanimljiva. Mnogo osjećajna za druge, a za mene tako prokleto hladna. A primjećivao sam da kad bi mi pričala o jednom strancu čije mi ime nije željela otkriti ili ga nije ni znala, oči bi joj tako jako sjajile kao kad bi meni srce kucalo kad bi ona moje ime dozivala. A vidite, govorila je meni da me voli, da sam ja njezino sve, da se njoj sviđa moj način sviranja i da ona nikad ne bi mogla bez mene, ali osjećao sam da to nije ni upola onako kako ja nju volim, obožavam i neopisivu ovisnost osjećam. Njezine riječi su bile prazne, znate, govorila ih je tek tako jer je osjećala da mi ima obvezu to govoriti. To su bile riječi koje kao da je znala napamet. Govorila ih je onako kao neku pjesmicu poput neke djevojčice koja mora u školi nevoljko izrecitirati pred cijelim razredom. Nisam to mogao slušati. Jer bila je ona moja ovisnost od koje sam se trebao odviknuti odavno jer me razarala. Uništila me. A mogao sam, zaista, mogao sam upoznati nekoga zbog koga neću glumiti i morati biti grub samo da bi ostajao pored nje. Mogao sam mnogo toga, mogao sam i više nego itko, mogao sam samo da sam želio. Ali ja sam želio nju i zato sam bio grub ponekad jer bi nju moja nježnost otjerala. Gadila joj se moja nježnost, moja ljubav jer nije ju osjećala prema meni. I baš zbog toga što sam krio svoju ljubav, svoj volim te, ona je ostala sa mnom dugo vremena u braku. Podnosila me. Onako, veoma vješto. Divio sam joj se kako može toliko dugo izdržati jer ja sam uživao uzimajući ju, dišući pored nje, promatrajući ju iz dana u dan iznova i iznova. Uživao sam u uništavaju sebe. Ona je sve to znala, ona je znala što mi radi, ali nije joj bilo stalo. Nije me voljela. Bila je tu pored mene poput žive lutke bez osjećaja. Ne krivim ju. Ne možeš kriviti nebo jer je plave boje kad možda nebo baš voli tu boju, zar ne? To je njegov odabir. A ja sam morao sam prestati s tim. Ni sam ne shvaćajući kako da to uradim pozvao sam ju i rekao joj da moramo razgovarati. Prvi put je bila znatiželjna u vezi toga što joj imam za reći. Upitala me o čemu se radi. Rekao sam joj da odlazim. U početku je mislila da idem na poslovni put. Rekao sam joj da ću se izgubiti negdje daleko, daleko. Otići najdalje što mogu. Nije me shvaćala. Po prvi put u životu ona mene nije razumjela jer po njenom mišljenju ona je mene oduvijek poznavala. Tako je barem govorila. Ali čujte, nisam ju želio lagati jer nikad nisam to radio. Nisam uzeo ništa sa sobom, a nosio sam sve. Nju u svojim mislima i u srcu zauvijek voljena. Siguran u to da će ona bezosjećajno prihvatiti moj odlazak, krenuo sam prema vratim. No ona je učinila nešto suprotno. Počela je plakati, i govoriti mi kako mogu biti tako hladan. Primila me za ruku i molila me da ne odem. Ja sam joj samo rekao da mi mora obećati nešto. Upitala me kroz suze što to. Rekao sam joj da mi obeća da će pronaći stranca zbog kojeg joj oči sjaje. Obećala mi je ni sama ne shvaćajući što je uradila jer nakon toga je opet ponavljala da ne odem. U par riječi sam joj objasnio da ako ostanem kao što sam i do sada da će me manje željeti nego ikada. Imat će me, ali ja nju neću. Razumije li ona to? Što sam dalje to će me ona više željeti. Žarko me željeti i mnogo misliti na mene. I kroz to će me zavoljeti jer ja sam želio da me voli kao što voli tog stranca koji joj je daleko. Želio sam da me voli kao što volim i ja nju. Okrenuo sam joj leđa i otvorio vrata. Drhtavim glasom mi je krenula vikati da si umišljam, da sam lud, da bez veze dramatiziram, i bez razloga odlazim. Oprostite mi, tko je ovdje lud? Ja nisam, zar ne? Zapravo, samo malo, možda jesam. Jer samo bi lud čovjek, lud, lud čovjek koji ludo voli ovoliko dugo trpio sve ovo, nije li tako? Gledajte, 50 godina sam ovdje, zar ne? A ona još uvijek nije željela priznati da me lagala sve ovo vrijeme. Nije željela reći da me ne voli. A znala je jako dobro da to ne osjeća. Jer bila je to ponosita, predivna žena. Nikad nije priznavala da je u krivu. Ja sam joj svojim riječima dao do znanja da sam tu odavno, ali samo ona to nikako da primijeti. A sada kada odlazim shvatit će koliko će ju moj odlazak vratiti meni natrag. Koliko će samo mene voljeti. Jer ona je oduvijek voljela ono sto nije mogla imati. Čudno je to ljudsko srce, zar ne? Mislim da sam to rekao već jednom, ali neka. Nastavimo mi tamo gdje smo stali. Neuspješno sam pokušao progutati knedlu u grlu jer bilo mi je neopisivo teško, ali sam bio blizu vratima, otvorio sam ih i izašao. Ostavio sam ju uplakanu iza njih. Čuo sam da je bacila nešto, ili srušila. Nisam se vraćao provjeriti da li je dobro. Znao sam da će sve to ona izdržati jer ako sam ja izdržao sve ove muke u 50 godina braka što mi je pružala, može ona podnijeti moj odlazak time što će dano obećanje ispuniti. Sjetit će se ona obećanja. Poznajem ju. Jer možda sam ipak ja taj njezin stranac. Stranac koji u njezinim maštarijama čini sve i više nego savršeno. A voljela je ona savršenstvo koje nije poznavala. Zato sam morao otići i s vremenom joj to postati. Njezini savršeni stranac. I sada, čitatelji moji, nije da ju nisam volio! Obožavao sam ju. Previše. Upravo zbog toga sam otišao. Možda sam sebičan, možda grub, ili svakakav, ali sam i više nego siguran da je dano obećanje ispunjeno. Jer sada, dok vam ovo pišem, na ovaj dan, na ovaj dan kada je prošlo 10 godina od kada me nema, ona mene voli. Osjećam nešto što nisam u ovih 50 godina braka nikako. Osjećam nešto što nisam mogao dok sam joj bio u blizini. Ona misli na mene svakim danom, onako, neopisivo opsesivno. I zaista, evo, dajem vam svoje srce na pladnju ako se varam kada kažem da me svim, svim, svim, srcem voli. Obožava me. Previše. Makar izdaleka, ali po prvi put jednako koliko i ja nju.
P.S: oprostite što sam obrisala pretprošli post.
Objasnit ću vam drugom prilikom što se događa.
Hvala vam svima na komentarima, znače mi.

Htjela je vidjeti svijet, no ljudski svijet je bio siv.
Padala je kiša i bilo je hladovito, a vjetar je tako grubo rušio sve pred sobom.

Htjela je i dalje biti jaka, ali kiša ju je gušila i nije joj davala mira.
Htjela je plesati, trčati i veselo skakutati,
no nije joj bilo dopušteno jer joj je vjetar te snove srušio i oduzeo.

I voljeti svim srcem je htjela, ali kao da se bojala.
Nešto u duši joj se na tu pomisao smrznulo i cijeli ovaj svijet u sivu boju pretvorio.

I pjevati je kao prije htjela, ali više nije znala kako.
Njezin glas se promijenio i sve one lijepe osjećaje je mrak progutao.
Bez pitanja je i nju sebi ukrao.

Htjela je vjerovati da će se spasiti, ali vrijeme je zaledilo povjerenje.
Sunce je bilo preslabo da pomogne vratiti izgubljeno.

I htjela je prestati plakati i izgubljena biti… ali samoća joj nije bila prijateljica.
I htjela je na tren zaboraviti sve što ju trenutno ruši, ali bilo je jače od nje same.

Htjela je da njezin umorni um i iscrpljeno srce koje se u oluji slomilo prestane samo u snovima mirno biti.
I htjela je prestati promatrati svijet s razočarenjem i gorčinom u očima, ali svijetu kao da nije stalo.

I sve te silne neprospavane noći je htjela zaboraviti, ali ih rasplakano srce nije moglo izbrisati.
Htjela je samo na jedan dan upoznati nebo bez kiše i more bez divljih valova, ali joj se želja nije ispunila.

Htjela je toplinu, mir i nježnost od svijeta, ali svijet joj je nudio nešto drugo.
I nije više znala kako bi ovo nevrijeme pobijedila, stoga se uplakana prepustila oluji.

I dok ju je oluja svom svojom silinom sebi gutala prisjećala se da je samo htjela vidjeti svijet,
no...

My Fighter

Danas ću vam pisati o Fighteru.
Naime, to nije osoba, nije ni nešto što je ljudima lijepo za vidjeti ili imati.
Nikako se nitko ne bi veselio toj stvari. Sigurna sam da bi mnoge Fighter svakim danom rastuživao i život groznim učinio. Večina njih bi mrzila ovisi o njima. Zbog Fightera bi se razlikovali od drugih. Ljdima ne bi vrijedio kao ostali. Moj Fighter bi zbog drugih ljudi u tvojim očima bio najgora kazna. Nešto što je ružno i zbog čega nikada nećeš biti sretna i iskreno nasmijana. Svakim danom bi ih proklinjao i jadnim se zbog njih osjećao. Fighter bi mnogo puta tvoj život učinio ograničenim i jako bolnim. Rijetko bi netko njih gledao na način kako ih ja gledam. Rijetko bi netko shvatio zašto su baš njima koji ih u životu imaju namjenjeni. Mnoge bi noći proveo plačući zbog njih. Bilo bi ti jako teško prihvatiti ih i s njima svoj život normalno živjeti. Ljudi bi te žalili i na neki način se veselili što ih ne moraju imati. Zbog Fightera bi zasigurno i ostala sama jer bi rijetko netko bio s tobom. Bojali bi se tebe zbog njih. Ne bi mogli preci preko toga da ih imaš u svome životu i da ovisiš o njima. To je plitkost uma i ogromna ljudska glupost kojoj je žalosno smijati se. Fighter me naučio da mnogi ljudi imaju svoju glavu prepunu, zapravo, krcatu glupostima, a duša im je, što je najgore od svega prazna i tužna. Dakle, kada im je glava prepuna gluposti oni Fightera ne bi znali dušom gledati jer im je ona prazna. Stoga, ne obaziri se na takve ljude jer danas je teško biti čovjek. Jeste li primjetili da ljudi pljuju ljude? Svoju rasu? Ljudi komentiraju, ismijavaju, prepravljaju druge, a pitanje je da li su ikada oni pogledali sebe? Na duže od dvije sekunde pogledali sebe i ispitali što se to nalazi u njihovim srcima? Mnogi ljudi smatraju sami sebe najboljima i nitko im nikada nije i neće biti ravan. Kada bi ih nekome tko misli o sebi da je najbolji dao Fightera na samo dva dana, njihov bi um prevladala plitkost i glupost i život bi gledali kao najgori pakao koji ikada postoji. Sve to bi trajalo neko vrijeme, a onda bi si možda i oduzeli život ili pali u depresiju iz koje nije lako spasiti se. Vidite li? Ljudska glupost, praznoća, maloumnost, plitkost i sebičnost je zarazna. Zato nas je mnogo onih koji su pokvareni. Onih koji se ne trude shvatiti jedne druge. Malo bi njih razmišljali drugačije kada bi imali Fightera. Malo bi njih stvorilo novo mišljenje, a ne kopirali tuđe. Da vas napokon upoznam- Fighter su moja invalidska kolica koja imam 10 godina. Imala sam 8 godina kada sam ih dobila kao poklon od moje pokojne prijateljice. Bila sam tada u bolnici. Ležala sam u krevetu prikopčana na infuziju i imala sam slomljenu ruku u gipsu. Tada je u sobu ušla moja doktorica sa jednom starijom ženom. Rekla bih da ima 50 i nešto godina. Predstavila nam ju je. Zvala se Lizza. Ona je pogledala svu djecu u sobi koju joj je doktorica predstavljala. Kada je došla do mene ona me jako znatiželjno promatrala. Sjećam se da je imala na sebi crnu kratku haljinu i crnu majicu. Ruke su joj bile krcate zlatnim narukvicama. Kosa joj je bila u lijepo sređena. Moja doktorica joj je pričala o meni jer je ona bila to zamolila. Nakon toga me Lizza sama pitala odakle sam i kako se zovem. Primjetila sam da me obožava slušati kako pričam jer sam imala slatki glasić kojim sam jako brzo i puno pričala. Bila sam joj slatka jer sam malena. Nisam bila normalnog rasta kao što bi dijete od 8 godina trebalo biti. Rekla mi je da sam joj jako sipmatična jer jako puno pričam i smijem se. Voljela je moju vedrinu. Postala mi je draga. Priznala mi je da sam najpametnije dijete koje je ikada upoznala. Satima bi ostajala pričati sa mnom i čitati mi slikovnice koje bi mi donosila. Ona je postala moja prijateljica. Dan prije nego što sam se trebala vratiti kući, došla me posjetiti i rekla mi je: '' Norice, donjela sam ti nešto što će ti pomoći u životu. Želim da ih čuvaš i da ih ne gledaš kao neki ružni poklon koji će ti zagorčavati život. Neka ovaj poklon bude onaj koji će ti pomoći i rado te podsjećati na mene. ''- izašla je iz sobe i ušla s invalidskim kolicima koja su bila nova i prekrasna. Sjajila su. Na njima su bili likovi iz crtica nacrtani. Tako sam se razveselila kad sam ih ugledala. Lizzu sam najčvršće što sam mogla zagrlila. Bila su posebna jer kad sam sjela na njih bilo mi je lijepo sama ih voziti. Išla su jako lagano jer su sportska. Imaš osjećaj kao da letiš vozajući ih. Nakon što se Lizza pozdravila sa mnom i otišla, ostala sam nasamo sa Fighterom. Pogledala sam ih. Bila su malo dalje mene. Imala sam potrebu upoznati se s njima i reci im nesto. Stoga i jesam. Priblizila sam ih sebi i rekla: '' Bok. Ja sam Norra i ja se toplo nadam da ćemo se lijepo slagati. Nadam se da ćeš imati snage pretrpiti sa mnom mnoge godine koje želim s tobom proći. Nemoj me brzo ostaviti jer mi se užasno sviđa vozati se s tobom i poklon si od meni drage osobe. ''- nakon izrecenih rijeci koje sam rekla Fighteru otisla sam ih bolje uciti voziti. Sada nakon 10 godina što ih imam, znam svaki njihov pokret i trik koji se može s njima izvesti. Razlog zašto se zovu Fighter je vrlo jednostavan. Meni ta kolica daju snagu. Učinili su me Fighterom. Zato sam ih nazvala Fighter. Svakim danom naučim nešto novo od njih. Naime, Fighter je uvijek uz mene. Sa mnom je kada spavam, doruckujem ili veceram, izlazim van, tusiram se, zabavljam sa prijateljima, tugujem, smijem se, slusam omiljene pjesme, provodim sate na internetu, pišem ono što me veseli. Fighter je uvijek tu. To je kao neki prijatelj koji ti uvijek pomaže dijelima a ne riječima. Povezana sam s njima. Toliko toga, ali toliko toga sam prošla s njima. Mnogo je toga. Fighter i ja imamo poseban odnos. Ne dopustam nikome da kaže nešto ružno u vezi njih. Kada je netko grub prema njima branim ih svim srcem. Sjećam se kada sam išla u školu i nisam neki test znala točno riješiti i htjela sam se izvuci. Uvijek bi mi Fighter pomogao. Kao nisam mogla doci u školu jer su mi kolica bila nešto pokvarena. Bilo je dana kada bi me Fighter gurao od sebe na pod jer ih ne bi znala točno voziti. Pala bi. Ne bi se ljutila jer nije tada Fighter bio kriv nego ja sama. S vremenom sam postala njihova savršena vozačica. S vremenom sam ih i preuredila. Sva su crne boje i bijelim slovima iza leđa im piše njihovo ime. Fighter. Znate... bilo je onih dana kada bi mi se netko rugao zbog Fightera, ali ti dani bi bili izbrisani onim koji su mi se divili zbog njih. Mi smo tim. I mi učimo jedno od drugog svakim danom nešto novo. Fighter i ja zajedno surađujemo. On meni pomaže a ja njih veselo vozikam uokolo. Svi znaju da kada čuju škripanje kotača da su to kotačići od Fightera koja ih njihova vesela vlasnica voza. Ne bi voljela nikada mjenjati ta kolica jer je u njima veliki dio mene. Ta kolica imaju priču. Imaju priču koju ja upravo pišem o njima. Ponekad razmišljajući kasnim noćnim satima, moram priznati da se bojim za Fightera. Počeo je stariti i svako malo im se kotačići pokvare ili im se mjesto gdje sjetim potrga. Kočnice isto ponekad ne valjaju. Bojim se da me Fighter ne ostavi na ovom putovanju u kojem putujemo zajedno. Obecali smo jedno drugom da me neće ostaviti dokle god ne dođe vrijeme da ih ja prva ne ostavim onda kada prohodam. Obecala sam im da ih neću baciti onda kada prohodam vec cu ih smjestiti kao stolicu punu uspomena u svojoj novoj sobi. Ali što ako Fighter ne izdrži do kraja ovog putovanja i poželi da ih zamjenim novim kolicima? Ja to stvarno ne želim. Ne bih imala snage i srca sjesti na druga kolica. Ne bi se mogla nikada, ali stvarno nikada naviknuti. Možda bi morala na silu s drugima pokušati ali nikada ne bi bilo kao s Fighterom. Nikada ne bi bilo isto jer Fighter su moja prva kolica koja sam imala. Moja prva kolica koja još uvijek imam i svim srcem se njima ponosim jer su toliko dugo izdržala sa mnom i pratili me kroz djetinstvo. Ona su bila tu kada sam se bojala krenuti prvi dan u školu jer sam se bojala odbijanja. Ali ne. Svima u školi je Fighter bio simpatican jer su bila šarena. Pratili su me kada ih ne bi mogla voziti jer su mi ruke bile slomljene. Fighter je bio tu kada sam išla na operaciju i čekao me pored kreveta gdje sam ležala dok ne otvorim oči i ugledam ih. Jedva su dočekala da ozdravim i opet ih onako veselo vozim. Kao sada. Toliko je puno toga uspomena koje imam s Fighterom. Previše ih je. Ne bi mogla riječima napisati sve što me Fighter naučio. Sve ono što me i dan danas uči. Nikad ne bi mogla. Hvala Fightere na svemu što znam. Hvala na tome što si pored mene kada plačem i što me strpljivo čekaš da poput pravog borca obrišem svoje suze i popnem se na tebe i nastavim svoj život Fighterski kako samo ti i ja znamo. Ne mogu mrziti nešto što mi u životu pomaže kao što su moja kolica. Nikad ne mogu misliti o Fighteru sve ono negativno što neki ljudi o njima misle. Nikad, shvaćaš? Jer od samog početka su mi pomagala i osvojili me na prvi pogled. To je kao ljubav na prvi pogled, a ljubav na prvi pogled je trajna. Sve dok ne umreš i odeš u drugi svijet. Možda i na drugom svijetu traje? Tko zna! Možda.

Dragi moj Fighteru,
želim ti reći da te tvoja vlasnica Norra mnogo voli i da te ponizno moli
da ju ne napuštaš i ne odustaneš dok vaše putovanje ne bude gotovo.
Zapamti da si ti jedna od rijetkih stvari za koju sam emocionalno vezana.

P.S:
Ova slikica je s namjerom ovako uslikana.
Tko mi zna reći što pokušavamo Fighter i ja ovom slikom prikazati?

Oh živote, tako mi je divno živjeti te! ^.^

Danas se dogodilo nešto novo!
Dogodilo mi se nešto drugačije, nešto tako prekrasno da moram to podijeliti s vama.
To je vama obično, možda, nekima, ali meni je to tako posebno i divno.
Ovaj današnji događaj mi je tako dao snagu za dalje.
Ne mogu vam to opisati.
Znate što je bilo?
Obukla sam patike i jaknu i otišla sam vani.
Promatrala sam okolinu i vidjela sam da je pao snijeg.
Dovoljno ga je bilo. Nisam se mogla vozati kolicima zbog njega, ali sam ipak se nekako jedva dovukla do onog mjesta di inače imam napravljeno za hodati. Uvijek sam mrzila snijeg jer se nisam mogla zbog njega sama kretati.
Mojim kolicima je bilo teško po snijegu ići.
Došla sam do tog mjesta di se mogu rukama pridržavati i hodati,
zakočila sam kolica i primila se rukama sa strane. Stala sam na noge. Prvo nisam ništa posebno osjetila. Osim što me bilo strah zbog snijega da se ne poskliznem i ozlijedim. Ipak mi je to bio prvi put u životu što hodam po njemu. Imala sam ogromnu želju osjetiti kako je hodati po njemu. Bilo me jako strah, a strah je grozan, ali moja želja za uspjehom je snažnija. Zato sam se unatoč strahu hrabro ispravila i desnu nogu pomaknula prema naprijed. Udahnula sam duboko i napravila sam isto i sa lijevom nogom. U početku osjetila sam nešto mekano, nježno, poslje toga hrskavo pod mojim nogama nakon što gazim. Bio je to snijeg. Hodajući po njemu ostavljala sam tragove svojih koraka. Kako je to samo prekrasno izgledalo. Neopisivo je divan taj osjećaj. Znate li vi to?
Znate li kako sam se živom u tom trenu osjećala? Znati li kakvu sam sreću osjetila?
Poželjela sam istog trena potrčati i baciti se u snijeg i smijati se. Ali ne smijem još. Ne još. Moram čuvati nogu i strpit se do sljedeće operacije. Moram biti strpljiva i jednog dana ću se uspjet baciti u snijeg i smijati se.
Hoću. Još samo malo. Iskreno, dok sam hodala mislila sam da će snijeg biti grub prema meni i natjerati me da padnem. Mislila sam da neću moći ići po njemu kao što kolicima ne mogu. Ali nije bilo tako. Nogama sam uspjela. I hodala sam. Bojala sam se i zato se rukama držala. Još sam nesigurna ali nesigurnost će s vremenom nestajati. Dok sam tako hodala imala sam osjećaj kao da sam netko drugi. Ne znam. Kao da sam nešto drugačije, nešto jako, nešto prekrasno. Mislila sam da ću svakog trena poletjeti negdje. Ne mogu opisati taj osjećaj koji dobijem dok hodam, dok ispunjavam svoj san. Dok ga proživljavam. Shvaćaš li?
A snijeg je bio mekan i tako nježan. Imala sam osjećaj kao da mi je lakše hodati s njim. Kao da ovaj svijet nije tako grub kako se čini. Snijeg ga čini nježnijim. Prekrije prljavštinu i daje bjelinu. Kakve god volje da jesam, što god da mi se ružno dogodilo, ili mi itko rekao, dok hodam ja sam druga osoba. Totalno postanem netko drugačiji. Nešto.. nešto novo. Nešto što zbog mojih kolica ne mogu pokazati. Razumiješ li me? Možda pričam gluposti.
Možda si to sve umišljam jer ne hodam svaki dan, ali što će bit jednog dana kada uspijem potrčat?
Jer ako već od sad dobivam osjećaj da mogu s ovih par koraka letjeti što će biti kada ću trčati, skakati i svakakve nove stvari isprobati? Gdje mi je kraj? Postoji li moj kraj? Jer primjećujem da dok gazim snijeg koji je meni nešto novo, moje srce je ispunjeno. Srećom ispunjeno. To me tako prokleto veseli. Tako me prokleto veseli što me čekaju nove stvari, a ja ih jedva čekam sve isprobati. Jedva, jedva, jedva čekam!!
Prošlo je godinu dana što mogu hodati uz držanje, neki bi se već naviknuli na to. A ja... meni je to još uvijek nešto novo. Nešto novo i prekrasno. Nešto zbog čega ujutro ustajem i borim se, smijem se. Svakim danom iz svojih koraka nešto neki novi osjećaj otkrijem. Nešto novo naučim. Nikako ne mogu shvatiti zašto me toliko usrećuje hodanje? Možda zato što jednog dana želim svojim nogama cijelim svijetom hodati i vidjeti ga? Možda je to? Ili možda zato jer je to moj san koji oduvijek sanjam? Samo što kada spavam i sanjam da hodam, uvijek padam. U neku crnu rupu padam. Pa sam mislila da ću danas zbog snijega pasti. Ali nisam! Hodala sam! I hodat ću još i još i još i još. Hodat ću i jačati sebe sve dok ne potrčim i puno snijega u svojim rukama uhvatim i nekog blizu grudom pogodim. Nakon toga skupa sa sobom ga bacim u snijeg i škakljam do smrti! Ha-ha.
O moj Bože.. zanemarite ovo. :D
Imajte na umu da sam sretna.
Puno sam sretna jer jako, jako, jako me vesele stvari koje neki rade bez problema!
Jako me vesele one bitne stvari! Jako me veseli život! :)

I da,
hvala vam svima od srca na lijepim komentarima i željama.
Želim samo reći Alex-u
( znat će on o kome se radi )
da mi prokleto nedostaje.
I imam mu toliko toga za reći,
ali moram se strpiti.
Mogu ja to. :)
Hoću da znaš da te jedva čekam jednog dana upoznati i čvrsto zagrliti,
jer kada uskoro prohodam,
pomisao da se uputim do tebe mi je još uvijek na umu.
Čvrsto mi je na umu, zapamti to. :)
Onda ćeš vidjeti medu koji ima tvoje ime.
To mi je san, a ti znaš da ja svoje snove ispunjavam. ^.^

Puno pozdrava svima i bacajte se u snijeg za mene,
jer kada budem to sama mogla, sve ću vas milom ili silom pobacat tamo! :)

Pozdrav moji čitatelji.

Voljela bih da ovo pročitate ako imate vremena.
Značilo bi mi da pročitate.
Uvijek se trudim čitati vaše događaje i sve što napišete.
Znam da ne pišem često ali uvijek kada krenem napisati novi post odustanem.
Čini mi se kako nije dovoljno dobro za objaviti.
Nekako mi nema smisla to što napišem i onda obrišem.
Želim da sve što napišem nekako ima smisao i da je vama lijepo.
Želim da vam se svidi.
***
Razmišljala sam o tome kako mi je ovaj blog bitan zapravo.
Imam ga 4 godine ako se ne varam.
Ovo je kao neki moj maleni svijet gdje mogu biti ono što jesam bez straha.
Ne bojim se nikoga jer tu govorim sve ono što želim i o čemu sanjam.
Tu mi nitko ništa ne može jer ovdje je po mome.
Zbilja je lijepo čitati svoje misli ovdje.
Divno je sanjati i zato ću otvoriti srce ovom blog-u i ispričati mu što me pati.
Molim te čitatelju ako mi misliš reći nešto ružno, nemoj.
Dovoljno mi je teško i bez toga.
To je jedino što želim od tebe, ako mi možeš ispuniti tu želju, izvoli, otvaram ti vrata svojih misli i nastavi čitati što ću ti dalje pisati.
U zadnje vrijeme mi se događa nešto jako ružno i sve to držim u sebi.
Rijetkim prijateljima govorim o tome.
Samo onima kojima vjerujem i do čijih mi je mišljenja stalo.
Neću reći da mi je dosta svega i ne namjeravam dramatizirati s tim glupostima jer želim naći rješenje i mirno disati bez nečega što će me tako jako patiti.
Samo to želim.
Previše sam mlada i puna života da bi mi od sad bilo dosta svega.
Želim živjeti i puno se smijati.
Onako od srca se smijati do te mjere da mi suze idu.
Još me mnogo toga čeka.
Ne želim odustati jer želim to dočekati.
Vjerujem u to da me čeka nešto lijepo.
Ali svi ovi događaji sada me tako ruše i tjeraju me da ne čekam i samo dignem ruke od svega i odustanem.
Ja ne želim odustati. Želim se boriti. Hoću to jako. No nemam snage.
Postala sam mrzovoljna, živčana i depresivna.
Nešto guši moj smijeh kad se smijem.
Gdje je nestala ta moja snaga?
Možda u ovome što ću vam sada ispričati?
Pa evo, napisat ću vam sve pa vi onda recite što mislite.

... Dakle …

Ja sam osoba koja je drugačija od drugih.
Ne kažem to zbog načina razmišljanja, oblačenja, ponašanja ili nečega što je danas kao drugačije ako se malo izdvaja od drugih.
Ne izdvajam se po tome.
Razlog zašto sam drugačija je jako kompliciran i duga je to priča.
Pokušat ću vam objasniti.
Dok je moja majka bila trudna sa mnom nije išla na nikakve pretrage.
Mislila je da ću ispasti zdrava kao i moja sestra.
U to vrijeme je to tako bilo i moja majka nije mislila da će nešto biti krivo sa mnom.
Nitko joj nije govorio da treba ići na preglede.
Nikad nije mislila da ću ja ispasti bolesna ili nešto.
Kada je došlo vrijeme moga rođenja, veselila se tome kao i svaka majka.
Porođaj je trajao par sati.
No kada je bio gotov doktori su primijetili da plačem više nego normalno novorođenče.
Bila sam krhka i jako malena. Nogice su mi bile krivo okrenute i polomljene.
Glava mi je bila mekana jer su mi je ozlijedili tokom poroda.
Mislili su da će mi mozak biti oštećen zbog toga. Na svu sreću nisu ga ozlijedili.
Rukice nisam mogla sama micati od slabosti. Nitko nije mogao znati što je sa mnom.
Znali su samo da sam jako krhka. Toliko krhka da su me svu polomili tokom poroda.
Bila sam mjesecima u bolnici na svakakvim pretragama.
Stavili su me cijelu u gips tako da moje slomljeno tijelo zacijeli.
Roditelji su mi bili šokirani kad su me vidjela onako malenu,
omotanu u svakakvim plahtama i prikopčanu na infuziji.
Plakali su i bila uz mene.
U međuvremenu dok sam se tako lomila na svaki krivi pokret, dodir ili ne daj Bože pad,
otkrili su po pretragama da bolujem od bolesti zvana: Osteogenesis imperfecta.
U prijevodu- staklene kosti.
To znači sljedeće: imam problema s kostima koje su slabe i lako lomljive.
Krhka sam jako. Ta bolest je genetska.
Što znači, još ju je netko imao u mojoj obitelji.
Netko davno.
Ja sam ju naslijedila od nekoga jer je nažalost nasljedna bolest.
Moja majka je krivila sebe i govorila da možda da je ona išla na pretrage da bi se to moglo spriječiti.
No onda su joj rekli da to nije istina.
Oni i da su znali da sam bolesna dok je ona bila trudna sa mnom ne bi mogli niša napraviti.
To je ne izlječiva bolest. Nema lijeka.
Nije bilo ničega da mi pomognu.
Bila sam prepuštena samoj sebi.
Roditelji su se pomirili s time i odlučili se brinuti o meni. Ipak sam ja njihovo dijete kakvo god da bilo.
Godine su prolazile a moji lomovi su me doslovno razarali.
Davali su mi tablete za jačanje koje nisu previše pomagale.
Tijelo mi se deformiralo zbog lomova.
Recimo ruke, ne mogu lakat izravnati do kraja jer je kost od silnih lomova promijenila svoj oblik.
To je normalno. Kost kad se lomi puno puta onda mijenja oblik i ne izgleda kao što bi trebalo.
Operacijom se može prepraviti.
Jednom se desilo dok sam kao mala sjedila na podu i igrala se i slučajno sam nogom malo udarila o stol.
Vjerovali mi ili ne smrskalo mi se koljeno.
To je dokaz koliko sam zapravo krhka.
Nitko nije znao kako treba sa mnom i koliko nježan treba biti.
Svi su me zvali krhkom princezom.
Dok sam se tako lomila iz dana u dan svi su oko mene plakali i lomili se od tuge zbog mene.
Ja sam njih bodrila i govorila im da ću biti bolje.
Davala sam im snage da izdrže sa mnom.
Zanimljivo je to kako sam uvijek onako bolesna bodrila druge tako da oni ne budu tužni zbog mene.
Uvijek sam bila pozitivna i smijala se.
Nakon nekog vremena došlo je vrijeme da krenem u prvi razred.
Jedva su me upisali jer nisu htjeli primiti nekoga kao što sam ja.
Moj otac je bio ustrajan i uspio je u tome.
Ipak, moja psiha je bila normalna i ja sam zaslužila normalno školovanje.
Kada sam došla u školu svima sam bila jako zanimljiva zbog svoga ''auta''.
Tako su oni zvali moja kolica koja su bila šarena i jako veselo izgledala.
Bila sam im slatka jer sam rastom bila najmanja od svih njih.
Smijala sam se i puno pričala sa svima.
Prihvatili su me donekle i normalno se ponašali prema meni.
Našla sam prijatelje iako je bilo njih koji bi znali pričati svašta.
No što ja tu mogu? Takvi su. Nisam se obazirala.
Od prvog do petog razreda jedva sam prošla s ocjenom 4.
Dok su svi drugi s 5.
Nisam ih mogla sustići zbog toga što sam stalno išla po bolnicama i lomila se.
Trudila sam se ali umjesto da su mi pomogli, moja razrednica me stavila po prilagođenom programu.
Ponašala se prema meni kao da ja nisam dovoljno pametna i da ne mogu isto što i moji vršnjaci.
Kada si malen onda vjeruješ starijim ljudima i jednostavno misliš kako su upravu.
Prihvatila sam taj program i nisam uopće se trudila učiti i sustići ih. Ipak, ja to ne mogu.
Nitko nije ništa zahtijevao da znam i napravim. Svi su mi popuštali.
I naravno kada od nekoga ne očekuješ i tražiš nećeš ni dobiti. Tako nisam ni ja učila ni ništa.
Prijatelji kada vide da ne radiš isto što i oni odmah te gledaju kao da si manje vrijedan.
Tako su i oni. Iako su izvan škole svi primjećivali da sam sasvim normalna i da mi ništa ne nedostaje.
Samo mi je trebala pomoć da vas sustignem. Umjesto da mi pomognete, srušili ste me još više.
No ničega nisam bila svjesna. Nisam se obazirala jer su roditelji govorili da su ti ljudi u školi upravu.
Dani su prolazili i išla sam u školu.
Nakon nekoliko godina bio je moj 9 rođendan.
Ja sam tokom tih godina imala preko 200 lomova.
Izdržala sam ih.
Doktori su na taj dan bili javili da su otkrili lijek koji bi mi mogao pomoći i smanjiti moje lomove.
Samo ih smanjiti. Ne moguće je izliječiti ih.
Veselila sam se jer sam se nadala da će mi to olakšati život.
Počela sam primati taj lijek koji je zbilja pomogao. U međuvremenu je bilo prošlo par godina.
Lomovi su se smanjivali. Bilo ih je manje.
Počela sam zaboravljati onaj ružni osjećaj koji je bio kao da se raspadaš kada nešto slomiš.
Bilo je lijepo zaboravljati to.
Krenula sam u 7 razred.
Uklopila sam se nekako i družila se sa svima. I
ako sam se dosta izdvajala po razmišljanjima od svojih prijateljica.
Njima je bilo zanimljivo pričati o izlascima, dečkima, šminkama i svakakvim tim glupostimam,
koje su meni bile dosadne.
Meni je bilo zanimljivo pričati o bolesnoj djeci koju bi vidjela u bolnici.
Željela sam im pomoći nekako. Kada bi nekome pričala o tome gledao bi me čudno.
Zanimala me umjetnost. Knjige.
Voljela sam se više družiti sa starijim ljudima koji bi znali sastaviti normalnu i pametnu rečenicu.
Moji vršnjaci ne bi znali to raditi. Možda ih nisam dovoljno poznavala. Ne znam.
Pričala sam s njima samo zato što sam išla u školu i nisam htjela biti sama.
Jednostavno mi nisu odgovarali. Nisam se uklapala.
Kako je moja razrednica mislila da ja ne mogu kao ostala djeca htjela sam joj dokazati da mogu.
Jedan dan bili smo dobili zadatak napisati sastav o našoj najvećoj želji.
Svi su pisali o tome kako žele kao mir u svijetu ili novi kompjuter, bicikl, sobu, mobitel.
Sve je to bilo materijalno i plitko.
Zar se nitko nije mogao sjetiti gladnih i bolesnih? Zar nitko nije imao posebnu želju?
Ja sam puna inspiracije otišla doma i počela pisati o tome kako želim hodati.
Oduvijek sam voljela pisati. Uživala sam u tome.
Napisala sam u tom sastavu da želim osjetiti tlo pod nogama.
Opisala sam svaki svoj osjećaj. Pokazala sam najbolje što znam.
Nisam ništa izostavila. Sve je bilo napisano.
Tim sastavom sam htjela pokazati da vrijedim i da nisam glupa kako svi misle.
Sutradan sam došla u školu i predala sastav.
Bila sam nervozna i bojala sam se da će reći da ne valja.
Prošlo je par dana i onda je ušla u razred i podijelila sve zadaćnice osim moje.
Rekla mi je da izađem pred ploču i pročitam svoj sastav naglas.
Učinila sam to iako mi je srce lupalo kao ludo.
Bojala sam se jako jer mi je značilo to.
Čitala sam i toliko se uživjela u taj sastav da nisam primijetila kako svi plaču.
Razrednici su oči bile pune suze.
Svi ostali su gledali u mene kao da se srame svojih želja zbog ove moje.
Nisam mogla vjerovati da se to događa. Razrednica me pohvalila ne vjerujući da sam to ja napisala.
Poslala je taj moj sastav na natjecanje.
Taj dan sam otkrila koliko mi pisanje zapravo znači u životu. I odlučila sam se posvetiti tome.
Svi su znali koliko mi to dobro ide. Uživala sam pisati. To je bio moj svijet. Moj život.
Ono u čemu ja uživam i radim jer volim. Pisala sam sve više i više i učila svakakve nove trikove.
Čitala sam mnogo toga i gradila svoj stil pisanja.
Bilo je trenutaka di bi gubila volju ali uvijek bi se vratila jer me pisanje ispunjavalo.

7 razred je završio.
Trebala sam krenuti u 8.
No dogodilo mi se nešto čudno.
Nešto drugačije u mojoj glavi.
Htjela sam promjenu, jako veliku promjenu.
Dobila sam ogromnu želju da ispunim svoj san i prohodam.
Odlučila sam vježbati i ojačati.
Kako su se lomovi smanjili, vjerovala sam da mogu uspjeti u svom naumu.
Dolazila mi je fizioterapeutica doma. Vježbala sam svaki dan po sat vremena.
Bilo mi je teško naprezati se jer sam se bojala da ne slomim samu sebe.
Nisam odustajala.
Vježbala sam sve više i više.
Tijelo mi je jačalo i došlo je do toga da mogu stati na svoje noge držeći se.
Stala sam ali lijevi kuk mi je bio kraći. Nisam mogla napraviti prvi korak.
Lijevi kuk mi je bio deformiran i falilo mi je 9 cm.
Odlučila sam otići na operaciju i ispraviti ga.
S time sam morala pričekati da prvo završim 8 razred. Završila sam ga.
Problemi su počeli dolaziti onog trena kada sam trebala upisati prvi srednji.
Svi moji prijatelji su bez problema upisali. Mene je sprječavalo to što nije bilo lifta u srednjoj školi kod nas.
Nisu mi dali da upišem nikakvu školu jer sam išla po tom prilagođenom programu i nisam bila dovoljno pametna za to. Naime, to je psiholog rekao.
Pokušala sam mu objasniti zašto sam bila po tom programu no nije me doživljavao.
Rekao je da ja moram ići u Zagreb u dom. Naime u tom domu su bila i mentalno retardirana djeca.
Roditelji su rekli da nema šanse da me puste da odem tamo.
Iskreno, nisam se ni ja sama željela odvojiti se od njih.
Jednostavno to bi bila ludost. Roditelji su mi se bunili. No onda su rekli da bi mogla ići u kućnu nastavu.
Znači da mi profesori dolaze doma. Nisam htjela tako. Željela sam ići normalno u školu.
Htjela sam imati prijatelje. Kako ću ih imati ako neću ići normalno u školu i biti stalno doma? Kako?
Nisam si htjela to napraviti.
Zatražili smo lift ali su rekli da će ga izgraditi za godinu dana jer nemaju novaca.
Odlučili smo da ćemo pričekati i pauzirat jednu godinu sa školom i krenuti kada lift izgrade.
Svi moji vršnjaci su krenuli u školu.
Dogodilo se to da sam ostala sa jako malo ljudi u kontaktu nakon što je osnovna završila.
Nije mi bilo tako krivo jer nismo si bili nešto previše dobri. Neki te čak ni ne pozdrave kada te vide ulicom.
Ako oni mene neće pozdravit neću ni ja njih.
Kada djeca završe osnovnu školu desi se i njihovim glavama da promjene prijatelje.
Misle da su previše dobri za te stare. Tako njihovi umovi razmišljaju.
Bilo mi je svejedno za to i učinila sam isto što i oni. Našla sam si nove prijatelje.
Najbolje od svega je bilo to što ta jedna godina pauze mi je bila savršena prilika da operiram kuk.
I ispunim svoj san te prohodam.
Ja sam znala da ako i prohodam da nikad neću moći hodati kao drugi ili trčati.
Dovoljno mi je bilo za početak hodati sa štakama.
Barem da mogu po stepenicama sama.
To mi je za početak bilo sasvim dovoljno.
Moja majka mi nije dala da idem na tu operaciju jer sam prije 13 godina bila na istoj takvoj operaciji,
ali desnog kuka.
Dogodilo se tada da sam pala u komu jer sam dobila sepsu.
Bila sam preslaba da bi uspjela izdržati takvu operaciju.
No doktori su misli da ću moći izdržati i odlučili riskirati. Pošlo je po zlu i pala sam im u komu.
Jedva su me spasili i nekako me probudili.
Nakon mnogo godina desni kuk mi je bio pravilan i s njim mogu normalno vježbati i stajati.
Ali ne mogu sa lijevim i zato sam bila prisiljena operirati ga jer jednom nogom nisam mogla hodati.
Trebale su mi obje da uspijem.
Rekla sam svojim roditeljima da me moraju pustiti da probam jer je to moj san.
Uvijek ću žaliti ako ga ne pokušam ispuniti.
Popustili su mi i podržali me u tome.
Javili smo se doktoru i rekli mu da se želim naručiti kod njega za pregled.
Rekao nam je datum i bili smo naručeni. Datum je ubrzo došao i morali smo otići u Zagreb.
Imala sam dovoljno vremena za razmisliti o svemu i bila sam sigurna u svoju odluku.
Znala sam da je pravilna. Došli smo tamo i slikali lijevi kuk i dali slike doktoru.
Pogledao ih je i rekao je da se to da srediti i da noga bude jednaka desnoj nozi.
Bila sam sretna zbog toga. No onda su slijedile ružne riječi.
Rekao je da i ako mi operira taj kuk da ja ne mogu hodati zbog svoje bolesti jer se mogu svaki tren polomiti.
To me tako rastužilo da sam se skoro rasplakala tamo.
Pogodilo me to jer od kad znam za sebe osjećala sam da ja to mogu.
Ušutjela sam na tren i slušala što mi govori.
Nakon što je završio sa time što je imao za reći rekla sam mu:
'' Vi meni samo sredite nogu. Moj je problem hoću moći hodati ili neću. ''
Pogledao je u mene začuđeno i nasmijao se.
Prihvatio je to i poslao me na neke pretrage.
Dok sam obavljala te pretrage samoj sebi sam govorila:
'' Ovako Norra. Ti od kad znaš za sebe želiš hodati.
Doktor ti je rekao da ne možeš. To je grozno. Ali hej, tvoje srce ti kaže da ti to možeš.
Što si obećala samoj sebi?
Sjeti se da si uvijek govorila da se snovi mogu ostvariti dok god vjeruješ u njih.
Vjeruj da možeš hodati i ispunit će ti se taj san. Slušaj svoje srce.
Bori se za svoje snove.
Nemoj to zaboraviti. ''- često sam znala tako pričati sama sa sobom.
Uvijek sam se čudila tim riječima koje bi si rekla kada bi trebala neku potporu a nema mi ju tko dati.
Nekako kao da se dvije osobe razgovaraju u mojoj glavi.
Moja misao razgovara sa mnom. Ha. Čudno, znam.

Tata je nakon toga rekao da ne bi trebala ići na tu operaciju jer nema smisla mučiti sebe.
Mislio je da ću se pomiriti s tim što je rekao doktor. On se očito pomirio s tim.
Pogledala sam ga s osmijehom na licu i rekla mu:
'' Tata, ja sam odlučila da idem pokušat.
Ti budi tu i samo me vodi na te pretrage i na sve što trebam.
Tako ćeš mi pomoći najviše što možeš. ''
opet je nastavio sa tim odgovaranjem ali to je sigurno radio samo zato
da se ne bi razočarala ako ne bi uspjela.
Razumjela sam ga ali nisam se obazirala.
Dogovorili smo s doktorom datum operacije koji je bio jako blizu.
Majka umjesto da me bodrila govorila je da ne smijem ići,
jer mi se može dogoditi ista priča koja se dogodila prije mnogo godina.
Onda kada sam pala u komu. Brinula se za mene.
Nisam ju slušala jer sam znala da se takvo nešto ne može dogoditi.
Bila sam dovoljno jaka da uspijem. Sestre su mi govorile da radim ono što ja smatram najboljim.
Valjda su znale da znam što radim. Dani su prolazili a operacija je bila sve bliže.
Strah me obuzimao što je bliže datum dolazio.
Prijatelji su bili uz mene i govorili kako ćemo zajedno trčati i svugdje ići ako sad uspijem.
To me veselilo i snagu davalo.
Upoznala sam jako dobre prijatelje preko interneta i svugdje koji mi nikad ne bi ništa loše napravili.
Upoznali su me i vole me baš zato što sam ovakva kakva jesam.
Njima sam posebna i dive mi se. Normalno je to. Ipak ne viđaju svaki dan nekoga kao što sam ja.
Nisam im nikad dala da me žale.
Uvijek sam im govorila da je moja glava sasvim uredu i da ničije žaljenje ne prihvaćam.
Svi mi imamo probleme u životu. I nitko ne voli da ga se žali.
To me rastužuje i jednostavno s takvim ljudima ne razgovaram.
Oni su to razumjeli i zbog toga me još više zavoljeli.
Ovim putem hvala vam na tome.

Puno sam glazbu slušala i pomoću nje se ohrabrila.
Došao je dan da idem u bolnicu. Spremila sam se i ujutro trebala krenuti.
Rano sam išla spavati tako da se mogu ujutro probuditi. Nisam ni utonula u san a jutro je došlo.
Nekako mi se činilo previše brzo. Vozila sam se do Zagreba u autu s Tatom.
Nakon nekoliko sati stigli smo i smjestila sam se tamo. Rekao je doktor da je operacija za dva dana.
Kako mi se zamračilo pred očima jer mi je to bilo nekako previše brzo.
Progutala sam strah i morala nastaviti dalje.
Doktor je bio rekao da ovo nije jedina operacija koja je dovoljna da bi se noga ispravila.
Ruke su mi bile ledene i još veći strah me obuzeo jer sam mislila da je ova jedna dovoljna.
Rekao je da moraju biti dvije operacije.
Znači, prva ova sada gdje će ju ispraviti tako što će ugraditi čavliće u nogu.
I druga onda kada će ih za godinu dana morati izvaditi te čavliće.
U sebi sam vrištala jer nisam htjela prolaziti isti pakao dva puta.
Suzdržala sam se od ikakvih ispada i rekli da je to uredu. Ipak, nemam druge.
Moram progutati to i uspjeti. Ja to mogu. Samo moram biti jaka.
Nakon što smo dogovorili sve doktor je otišao a tata se morao vratiti kući i ostaviti me u bolnici.
Pozdravio se sa mnom i zatvorio vrata bolničke sobe. Bila je to stara bolnica.
Tako ružni zidovi su me okruživali a onaj miris bolnice me tjerao na povraćanje.
Legla sam na krevet i razmišljala si o svakakvim stvarima. Nema što mi nije prolazilo kroz glavu.
Mislim da kad bi mi netko mogao čitati misli da ne bi znao pročitati ništa.
Bilo je previše toga da bi se moglo razumjeti o čemu razmišljam.
Pogubio bi se u svim tim mojim mislima. U sobi je bila jedna djevojka sa mnom koja je bila mojih godina.
Pričale smo i bodrile jedna drugu. Ako ništa sklopila sam novo prijateljstvo.
U tih dva dana radili su mi pretrage i stavili me na tašte jer je došlo vrijeme da sutradan moram na operaciju.
Bila je noć. Ujutro u 9 sati morala sam otići u salu. Bilo me je jako strah. Nisam htjela nikoga zvati.
Prijatelji su pričali sa mnom i govorili mi da moram biti jaka.
Ipak je to obična operacija kuka i nikome se od nje nije ništa dogodilo.
Znali su mi značiti njihove riječi i nekako sam bila mirnija.
Slušala sam glazbu tu noć koja me uvijek znala jačati.
Poželjela sam čak i odustati i reći da ne želim na tu operaciju.
Da, toliko me bilo strah. No onda se dogodilo opet da moja misao priča sa mnom.
I bilo je uspješno. Uspjela me odgovoriti od te ludosti.
Otišla sam spavati. Jedva sam nekako zaspala.
Jutro je došlo i doktori su svako malo dolazili kod mene.
Roditelji su me zvali i govorili mi da se ne trebam bojat i da će sve biti uredu.
Majka kao i po običaju je plakala. Krenuli su za Zagreb i za par sati su trebali biti kod mene.
Medicinska sestra je došla do mene i rekla da moram krenuti.
Javila sam svojima i bilo im je žao što nisu bili pored mene kad sam krenula na operaciju.
Ali bilo je bitno da budu tu kad izađem iz nje. Bio je to veliki izazov bez ičije potpore otići tamo.
I da, uspjela sam.
Legla sam na krevet i vodili su me do lifta kojim smo išli do operacijske sale.
Došla sam tamo i premjestili su me na drugi krevet i prekrili me zelenom plahtom.
Ležala sam i gledala sva ta svijetla. O kako mi je samo srce lupalo. Vidjelo se da me jako strah.
Govorila sam samoj sebi da se ne moram bojat i da ja to mogu.
Došao je anesteziolog pored mene i rekao mi da će me sad uspavati.
Pitao me par pitanja prije toga. Kao kako sam i jesam li spremna. Rekla sam da jesam.
Stavio mi je masku preko nosa i usta. Što više udišeš taj zrak to ti se više spava. Zaspala sam.
Operacija je trajala duže nego što je bilo planirano.
Trebala sam biti sat vremena a ja sam zapela četiri sata.
Kuk mi je bio previše krhak i slomili su ga tim čavlićima. Morali su ga namještat i staviti mi gips.
Nakon što je to završilo nisam se mogla probuditi. Doktori su dozivali moje ime ali ništa. Nisam ih čula.
Medicinske sestre su pokušavale probuditi me no nije išlo. Opet ih nisam čula.
Trudili su se i pokušavali ali ništa. Onda su došli moji roditelji i majka je vidjela što se događa.
Došla je do mene i dovikivala moje ime. Samo je jednom rekla moje ime naglas i čula sam ju.
Kao da me izvukla iz toga svega svojim glasom.
Ne znam što se dogodilo u tome trenu da me uspjela probuditi.
Smjestili su me u krevet i proveli cijeli dan sa mnom.
Nakon toga su me teška srca morali ostaviti i otići kući.
Tamo sam imala malenu sestru od 3 godine koja ju je trebala.
Pozdravili smo se i trebali vidjeti za tjedan dana kad me puste iz bolnice.
Imala sam gips od kojeg sam jedva disala. Bilo ga je previše ali tako je moralo biti.
Gips me čuvao da ne ozlijedim nogu onako operiranu. Bio je jako težak.
Žuljao me i cijelo tijelo me boljelo od njega.
Dok sam tako bila u njemu sjetila sam se kada sam ga imala kao mala.
Oh kako sam ga prezirala samo. Imaš osjećaj kao da si zatvoren u zatvoru.
Suze su mi išle prisjećajući se toga.
Onako tužnoj i uplakanoj mi je opet ona misao rekla mojoj glavi:
'' Hej Norra… nemoj plakati. Prošlo je najgore.
Sada samo moraš izdržati ovih mjesec dana s ovim gipsom.
Sjeti se još malo i san će se ostvariti.
Diši jako puno i jako duboko.
Bit će ti lakše podnijeti sve to.''- nakon tih riječi koje mi je netko kao govorio zaspala sam.
Nisam mogla vjerovati da mi netko u tome trenu može smiriti.
Stvarno nisam razumjela samu sebe.
Dani su prolazili i pustili su me napokon kući.
Bila sam mjesec dana i morala sam nakon toga doći i skinuti gips.
Skinuli su mi ga. Oh kako mi je teško bilo nogu navikavati na pokrete.
Doktor je rekao da ju moram vježbati i jačati.
Kako da to radim kad je tako krhka? Bila sam prepuštena samoj sebi.
Odlučila sam ju vježbati i polako jačati. Trudila sam se mjesecima.
Nisam odustajala pa čak i onda kad je noga užasno boljela.
Bila sam strpljiva i nisam odustajala.
Vježbe su s vremenom pomagale i mogla sam stati na noge.
Osjetila sam da je noga bolje nego prije. Tresla sam se dok sam tako stajala od straha.
Ruke su mi se znojile. Za početak je bilo dovoljno samo stajati. Sve sam to sama radila.
Jednog dana kad sam osjetila da mogu napraviti prvi korak odlučila sam da hoću.
Imala sam vani napravljeno gdje se držiš sa strane i možeš hodati. Bila sam taj dan sama doma.
Bojala sam se da nešto ne slomim ali moja želja je bila previše velika da bi se obazirala na to.
Otišla sam vani i prije nego što sam ustala rekla sam svojoj nozi:
'' Ovako. Znam da si slaba i da si nedavno operirana.
Isto tako znam da te boli ovo što ti radim ali molim te da izdržiš samo da vidim hoću li moći.
Samo par koraka.
Preklinjem te.
Ispuniš li mi tu želju kunem se da neću odustati od vježbanja i trudit ću se još više. ''
– nakon rečenih riječi nasmijala sam se samoj sebi jer sam pričala s nogom.
Znam da je to ludo ali na taj način sam nekako bila sigurnija.
Ustala sam se iz kolica i primila se za ograde sa strane.
Gledala sam svoje noge i duboko udahnula. Ispravila sam se i pomaknula naprijed desnu nogu.
Naslonila sam se na nju i pomaknula naprijed lijevu.
Ponovila sam te iste pokrete par puta.
Pogledala sam iza i primjećivala da se udaljavam od onog mjesta di sam stala.
Nisam mogla vjerovati da sam uspjela to napraviti!
Gledala sam kako vodim noge i smijala se. Iznenada su mi krenule suze.
Ne znam što mi se događalo jer sam previše toga osjećala u tom trenu da bi mogla kontrolirati emocije.
Čvrsto sam se držala da ne padnem a noge su me poslušno držale.
Nisam mogla vjerovati da se to događa. Okrenula sam i vračala kolicima natrag.
Umorila sam se.
Bilo je to normalno jer ipak prvi put to radim.
Sjela sam na kolica i gledala u nebo.
Smijala sam se i plakala.
Pogledala sam svoju nogu i rekla joj:
'' Hvala ti. ''- opet sam se nasmijala svojoj ludosti.
Nakon toga je došla moja mama i pitala me što radim.
Rekla sam joj da ako obeća da će biti tiho i samo gledati da ću joj pokazati.
Gledala je u mene i čekala što ću joj pokazat.
Ustala sam se i sve ono što sam maloprije napravila učinila sam prednjom.
Skoro se srušila dok me gledala širom otvorenih očiju.
Vikala mi je kroz smijeh da nisam normalna i da ne može vjerovati.
Vratila sam se kolicima natrag i rekla joj:
'' Vidiš mamice. Snovi se ostvaruju. Samo trebaš vjerovati i boriti se. ''
gledala je u mene i tražila telefon da javi tati.
Smijala sam se njezinom ponašanju.
Nakon što sam svima pokazala što mogu i dokazala da sam uspjela morali smo otići kod doktora na kontrolu. Doktoru je rekao da noga odlično napreduje i da samo nastavim vježbati i jačati ju.
No ipak, moram biti oprezna zbog lomova. Sve je to meni bilo jasno.
Odlučila sam bila pokazati doktoru kako mogu hodati. Nije mogao vjerovati.
Tražila sam ga štake ali je rekao da mi ih ne može dati dok ne obavim i drugu operaciju.
Morala sam čavliće prvo izvaditi tako da ne postoji opasnost da ih ne pomaknem dok hodam.
Prihvatila sam to jer je bila pravilna odluka.
U međuvremenu prošlo je godinu dana i čekali smo bili lift za školu koji je trebao biti izgrađen.
Pitali smo ih što se događa s time i rekli su nam da ništa od toga jer nemaju novaca i ne mogu ga izgraditi.
Kako sam samo bila tužna zbog toga. Roditelji su rekli da bi bilo najbolje preseliti se u Viroviticu.
Tamo smo ionako kupili zemljište i gradili kuću. Bilo je lifta u toj školi kod Virovitice.
Majka je rekla da ako se strpim još jednu godinu da ćemo se nagodinu preselit i krenut ću tamo.
Znači to je bila druga godina što pauziram. Pomirila sam se s tom idejom jer mi se činila najboljom.
Dani su prolazili i strpljivo sam čekala dok su moji roditelji radili da mogu izgraditi kuću tamo.
Sestre su mi išle u školu a ja sam maštala o tome kako ću i ja jednog dana tako.
Čekala sam i puno vježbala svoje pisanje.
Bio mi je san jednog dana postati pisac i ljude svojim knjigama učiti svakakve korisne stvari.
Voljela bih pokazati svoj pogled na život i mišljenje o nekim stvarima u životu.
Mislim da bih to mnogima pomoglo.
Prije svega, htjela sam napisati knjigu o invalidima.
Naime, bio mi je cilj tom knjigom invalidima pomoći tako da nikad ne odustaju i bore se za sebe.
Mnogima bi ta knjiga bila korisna.
Ljudima bi pomoću te knjige pokazala kako bi se trebalo ponašati prema nama.
Dan danas mi je san to napraviti. Ali da bi uspjela u tome moram biti školovana.
Bez škole me neće nitko doživjeti ozbiljno.
Vježbala sam puno i jačala svoje tijelo.
Moralo je proći godinu dana da bi mogla ponovno otići na onu operaciju.
U međuvremenu sam upoznala ljude koji su me jako lijepo povrijedili i od mene budalu napravili.
Naivna sam i vjerujem svima. Valjda je to dio odrastanja koji svi moramo prolaziti.
Jako sam puno plakala i pitala se kako se dam tako lako uništiti.
Naučila sam mnogo toga korisnog od tih iskustva.
Nekako naučiš ustat se nakon što te ljudi sruše.
Shvatiš da vrijediš mnogo više od njih pa se lijepo nasmiješ i u inat ustaneš.
Godina dana je prošla i trebali smo se preseliti.
Moji su to stalno odgađali i jako živčani bili. Nisam znala što se točno događa.
Pitala sam gdje je problem. Rekli su da je u novcu.
Nismo ga imali dovoljno da bi se preselili u tu kuću.
Došlo je do toga da moramo još jednu godinu čekati da dovršimo tu kuću.
Oh… ovo je treća godina što sam morala pauzirati sa školom.
Dok su moji vršnjaci krenuli u 3 srednji ja nisam ni u prvi još.
Bila sam strpljiva i čekala da i ja krenem ali ovo mi se činilo previše dugo.
Vrijeme ide a ja čekam i čekam.
Činilo se kao da čekam nešto što se neće dogoditi.
Nikako da dočekam...
Sve je to tako bilo zbog toga što sam u kolicima.
Slomilo me to što neću krenuti ni ove godine.
Plakala sam i nekako postala mrzovoljna i živčana.
Nisam mogla podnijeti ljude i gadili su mi se svi jer nitko nije razmišljao o nama.
O nama koji ne možemo raditi sve kao drugi. Izgubila sam volju za svime.
Majka mi je stalno govorila da ćemo se preseliti ove godine i krenut ću onda u školu.
Kada mi je rekla da nećemo nekako mi se sve srušilo.
Zašto je to tako?
Zašto sve moram prolaziti na jako teži način od drugih?
Primjećujem da moje sestre hodaju, trče i idu u školu.
Ja da to mogu, pa da imam problema i ne znam ni ja što, ne bi dala da mi ništa skida osmijeh s lica.
Znam da im nije lako u životu ali one se ponašaju kao da im je teže nego meni.
Ne cijene to što imaju.
Ja se veselim kad par koraka uspijem napraviti.
Što bi tek bilo da mogu to što one?
Zar bi bila kao one i ne bi znala to cijeniti? Ne znam zbilja.
Ja sam uvjerena u to da mene kolica u životu neće zaustavljati već me gurati kroz život.
Ne namjeravam zbog toga što sam bolesna biti stalno kod kuće zatvorena.
Namjeravam pisati knjige i ljudima pomagati time.
Želim još puno ljudi upoznati i cijeli svijet vidjeti.
Kako ću to učiniti ako živim ovdje gdje sam sada?
Tu nema nikoga ni ničega. Tužna sam ovdje. Nemam se s kim družiti i ništa mi se ne događa.
Malo je ovo mjesto. Samo čekam da se preselimo. Majka kaže da hoćemo ove godine.
Opet isto slušam kao i od prije godinu dana. Više me glava boli od svih tih silnih riječi.
Sve znam napamet što će reći. Ne sluša mi se to više. Hoću samo otići negdje i da mi se dogodi nešto lijepo. Nešto što će mi dati snage da nastavim dalje i izdržim sva ta sputavanja u životu.
Moram dobiti nešto da mogu izdržati onu operaciju koja me čeka za par mjeseci.
Moji prijatelji su previše daleko da bi mogla s njima provoditi vrijeme.
A ovi ljudi koji su pored mene mi ne pašu kao osobe. Ne sviđaju mi se. Ne razumiju me.
Njima je prioritet naći dečka i pokupit se s njim. Nema ništa loše u tome ali meni to nije najvažnije. Njima se sve vrti oko toga. Recimo jedna djevojka od 16 godina je ostala trudna. Udala se i uskoro će rodit. I sad ju svi žale i uz nju su. Mislim, molim?! Zašto ju žalite? Sama si je kriva. Zašto nitko ne žali i misli na onu djecu koja su bolesna i ne mogu normalno živjeti? Zašto?! Ja se s takvima se ne mogu družiti.
Nemam ništa osobno protiv njih ali jako su drugačiji od mene.
Zato nemam nikoga tu gdje sam sada.
Ne idem u školu i ne mogu doći do ljudi ni nikoga. Zbilja je to loš osjećaj kad si sam.
Nemam više strpljenja. Previše mi je 3 godine čekanja. Gubim volju i nadu.
Imam osjećaj kao da…ništa nema smisla i da će uvijek biti ovako kako je sada.
Ne želim da je tako.
Zbilja želim da je sve drugačije jer znam da može biti drugačije.
Izgubila sam volju za vježbanjem.
Dani su prolazili i bila sam sve više mrzovoljnija.
Jedino što me opuštalo i veselilo je pisanje. Uživala sam u tome.
Pisala sam o svakakvim maštarijama i svojim snovima.
Bilo je zaista lijepo pisati o tome jer me opuštalo i činilo sretnom.
U međuvremenu upoznala sam jednu osobu koja mi je prirasla k srcu.
Pisala je priče kao i ja. U početku me nije baš doživljavao ali to je normalno jer me ne poznaje.
Ta osoba mi je ulijevala strah. Ne znam zašto. Bio je jako depresivan i hladan.
Govorio mi je kako mu se događaju ružne stvari u životu i da nema volje za životom.
Bio je jako tužan baš kao i ja. Nisam htjela da si nešto napravi i ispričala sam mu svoju priču.
Željela sam mu pomoći samim time što ću mu ispričati. Htjela sam mu dokazati da ima gorih stvari.
Imala sam potrebu to napraviti. Rekla sam mu sve i divio mi se zbog svega.
Rekao je da nije nikad upoznao nekoga kao što sam ja. Bio je divan prema meni.
Ispričao mi je sve što mu se događa u životu. Bilo je jako tužno. Plakala sam zbog toga.
Pogodilo me to jer mu je život zbilja bio grozan. Nekako mi je počeo biti bitan.
Ja sam pomagala njemu a on je meni. To je bilo lijepo.
U međuvremenu što smo više pričali to sam nekako postajala sumnjiva.
Nisam vjerovala u te njegove priče. Bile su previše ružne da bi bilo istinite.
On je bio previše čudan. Pitala sam njegovu najbolju prijateljicu da li je to sve istina.
Rekla je da je. Isto tako rekla mi je da moram biti uz njega i ne ostaviti ga samog.
To mi je nekako ulijevalo sigurnost i nisam ga ostavljala. Ostala sam uz njega.
Dani su prolazili a on je meni punio glavu svakakvim događajima koji su mu se kao događali.
Vjerovala sam mu. I trudila se pomoći mu od srca.
Znala sam plakati zbog toga što mu se događa koliko mi je bilo krivo.
Govorio mi je da me želi upoznati za svoj rođendan. To mu je bila najveća želja.
Bio je iz Zagreba. Imala sam tamo jako dobru prijateljicu kod koje sam mogla prespavati ako bi otišla kod nje u Zagreb. Pitala sam svoje da me puste kod nje. Nisu mi dali. Svađala sam se i borila za to ali nisu dali.
Bilo je previše daleko. Treba mi 3 sata do Zagreba. Kolicima ne bi mogla u vlak ni ništa.
Trudila sam se ispuniti mu tu želju da dođem i usrećim ga ali nisam mogla.
Bila sam tako tužna zbog toga.
Pružila mi se jednom priliku da se zabavim i da mi se dogodi nešto lijepo a oni mi nisu dali.
Bojali su se da mi se nešto ne bi dogodilo. Brinuli su se i nisu mi dali.
Dani su prolazili a njegov se rođendan približavao.
Uvijek sam htjela nekog posebnog tko će me razumjeti.
Nekoga tko će biti uz mene i ne pustiti me. On nije odustajao od mene.
Nije mu smetalo to što sam u kolicima. Zavolio me. Barem je tako govorio.
Povjerovala sam da je on ono što sam oduvijek željela.
Jedne noći opet mi se ona misao u mojoj glavi pojavila.
Misao mi je govorila da on laže. I da ne može biti istina ta njegova priča o njegovom životu.
Pitala sam ga i zamolila da mi kaže istinu.
Priznao mi je da je sve lagao. Sve o sebi. Ništa nije bilo istina. Sve je izmislio.
Suze su mi išle dok sam tu poruku čitala.
Raspalo mi se srce kao kada mi se tijelo raspada od silnih lomova. Užasno je boljelo.
Sve te silne laži. Riječi koje sam mislila da su prave. Bio je tako uvjerljiv i stvaran.
Nisam mogla vjerovati da je netko tako podmukao da laže toliko. Bila sam previše ljuta, razočarana i tužna.
Zar ja nemam dovoljno problema u svome životu da bi mi se još ovo događalo? Zar nemam dovoljno loših iskustava da me još i ti ovako rušiš?
Plakala sam tu noć a ona mi je slala poruke gdje se ispričava.
Mislila sam da mi se smije jer sam naivna.
Nakon svih laži nisam više bila sigurna govori li uopće istinu.
To me natjeralo da joj ne odgovaram.
Nisam joj odgovarala i morala sam se udaljiti od takve osobe.
Nakon nekoliko dana, nedostajala mi je. Stalo mi je do te osobe.
Javila sam joj se i rekla da ću joj dati novu priliku ako će mi govoriti istinu.
Rekla je da hoće. Pričale smo i pričala mi je o sebi. Jako je čudna osoba.
Progutala sam njezine čudne odgovore gdje je govorila kako nikome ne prikazuje pravu sebe jer se boji da ju ne povrijede ljudi. Prije su je jako povrijedili. Više ne želi to. Sada se skriva i glumi nekog drugog.
Pitala sam ju je li joj nije žao kada povrijedi druge tim lažima.
Rekla mi je da joj nije bilo žao dok nije upoznala mene.
Nekako sam odlučila ne obazirati se na tu osobu toliko puno.
Previše imam drugih stvari u životu koje me pate da bi se još zamarala s nekim tko mi laže.
S nekim tko me tako povrijedio. Nemam snage toliko se zamarati s tom osobom.
Iako, da, meni je jako drago što se njoj takve ružne stvari u životu nisu zbilja dogodile.
Grozne su. Ne mrzim tu osobu zbog tih laži. Ja ne znam mrziti.
Samo mi je žao što je to tako ispalo. Previše boli. Zanima me čime sam to zaslužila?
Očito je mislila da želim da ostane i glumi mi nešto što nije.
Tako da me hrani iluzijama i daje mi snagu.
Ja ne želim iluzije. Ne želim to. Hoću istinu gdje ćeš mi njome pomoći i ostati uz mene.
Smatraj me ludom, glupom, naivnom ali jedino što sam htjela je istinu.
Ništa više. A ti mi ni to nisi dala. To nije uredu.
Nakon svega što sam ispričala o sebi i svome životu ti umjesto da ostaneš i budeš mi potpora,
ti me pustiš da se maknem od tebe. Nije uredu nimalo jer boli.
Karma sustiže svakoga.
To je sve što imam za reći.
Meni moja misao trenutno govori da ja moram nastaviti dalje.
Moram se truditi i izdržati još godinu dana dok se ne preselimo.
Onda bi sve trebalo biti bolje. Nadam se. Vjerujem da hoće.
Trebali bi me primiti u školu i upisati nešto pomoću čega ću moći završiti za pisca.
Nema tog psihologa koji meni može reći da ja ne mogu upisati dobru školu.
Nema!
Dovoljno sam jaka da jednog dana nahranim cijeli svijet svojom knjigom.
Knjiga puna mojih poučnih događaja.
Ta knjiga će biti izdana. Samo moram biti ustrajna.
Trebala bi uspjeti moja operacija.
Trebala bi dobiti štake i jednog dana hodati s njima.
Poslije i bez njih.
Nadam se i vjerujem u svoje snove koji se polako ali sigurno ispunjavaju.
Trebam samo disati jako puno i jako duboko.
Tako će mi biti lakše podnijeti sve to.
Dok god znam disati tako puno i duboko onda znam progutati sve ovo loše za ono bolje.
Ja to mogu jer ipak mi iza kolica piše: '' Fighter! ''
Ne mislim odustati. Nikad ne želim odustat.
Znaš zašto?
Živom me drži onaj prekrasni osjećaj kod kojeg sam plakala od sreće kada sam ustala na noge.
Taj osjećaj ne može ubiti niti jedan ružni događaj ni ništa.
Dovoljno je jak da me drži ovako nasmijanom i sretnom.
Vjerujem da će u mome životu biti još mnogo takvih osjećaja.
Čeka me moja knjiga, moje hodanje sa štakama i bez njih.
Negdje daleko me čeka i moj dječak koji će uvijek biti uz mene i ne ostaviti me.
Samo moram biti strpljiva i pronaći ga.
Zato Norra, nema odustajanja!
Vjeruj u sebe i u svoje pisanje. Vjeruj u snove.
Dok god vjeruješ u snove onda oni vjeruju u tebe i ispunjavaju ti se. :)
– Hah. Vidi. Opet mi se moja misao obratila.

Čudno je, znam.
Volim tu misao jer me uvijek opameti.

Znate li da mi je moja prijateljica dala nadimak:
Sky?
Kaže da sam joj tako divna da mi taj nadimak savršeno pristaje.
To je nešto tako krasno.
Ines najdraža, hvala ti od srca!
Ponekad ljudi kojima pričam svoju životnu priču i ono što mi se događa mi se dive.
Neki kažu da bi se ubili na mome mjestu.
Kako im se od srca nasmijem onda.
Po tome pokazuju svoju slabost i plitkost.
Ja ću vam reći jednu stvar.
Mnogi me znaju pitati da li sam tužna zbog sebe i svojih kolica.
Iskreno, nisam. Jedino što me rastuži to su ljudi. Ništa više.
Ja svoje kolica ne mrzim. Dapače. Volim ih jako puno.
Što ću mrziti nešto što mi pomaže u životu?
Vezana sam za svoja kolica koja su uređena baš onako kako sam ja htjela.
Prošla sam toliko toga s njima. Prekrasna su mi na umjetnički način kako ih ja gledam.
Ona su dio mene. Ti to čitatelju ne bi razumio. Možda i bi.
Ne bi valjalo suditi jer te ne poznajem.
Lijepo je biti drugačiji i izdvajati se. Ali na lijepi način.
Lijepo je pomoći nekome kome je pomoć potrebna.
Pa makar pričajući svoje ružne događaje.
Lijepa će biti i moja knjiga koja će mnogima otvoriti oči.
I da, kada prohodam ne namjeravam spaliti ili baciti svoja kolica.
Stavit ću ih sa strane u svojoj novoj sobi.
Bit će kao stolica gdje ću rado ponekad sjesti i prisjećati se svojih ružnih događaja.
Događaji koji su od mene napravili dobru osobu.

Sve u svemu,
hvala ti čitatelju što si ovo pročitao/la.
Ja se iskreno nadam da ti se isplatilo pročitati.
I moram napomenuti da su na ovoj slici moje nogice. :)
Tako sam prokleto ponosna na tu sliku!!


P.S:
Budite svoji.
Nemojte se skrivati i borite se za ono što volite.
Nemojte odustajati nikada!
Kada vam netko kaže da su vaši snovi ludi i ne ostvarivi,
samo se nasmijte kao što sam ja svome doktoru kad mi je rekao da ne mogu hodati.
Borite se, grebite, grizite ako je potrebno!
Samo molim vas nemojte ići tužni spavati u nadi da će se snovi sami od sebe ostvariti.
To je nešto najgore što si možete dopustiti jer se tako neće ostvariti.
Samo budite svoji.
To je sve.
Pozdrav.

Your thoughts (129)

Dakle, ovako ide priča!

Ponekad se neki ljudi udalje od tebe.
Onda ti oni postanu nedostižni.
Više nisu ono što su ti bili prije.
Ne znače ti kao što su nekada jer su te izmučili do te mjere da nemaš volje za njih.
Iscrpe te i više ne možeš s njima.
Duša ti se izmori.
Ti ljudi su te prvo jako očarali a onda razočarali.
Dogodi se da odustaneš i onako tiho pobjegneš od njih.
Prisiljena si pustiti ih i zaboraviti na sve.
Lagano bol prolazi.
Prisutnost te osobe poput kapljice kiše nestaje.
Takvo nešto u početku užasno boli jer što je ta osoba dalje od tebe to ju više želiš natrag.
Bojiš se zaboraviti nešto što ti je bilo tako prekrasno.
Zapravo, ne želiš zaboraviti i zato još više boli.
Trudiš se biti uredu i sve popraviti ali ne ide ti.
Osoba te ignorira, ignoriraš i ti također.
Ponos ti ne dopušta da se ponižavaš.
Tvrdoglava si i ne daš se lako.
Ta cijela situacija te rastuži do te mjere da ni sama nisi svjesna koliko.
Osjećaj kada plačeš zbog toga je jako ružan.
Slaba si i doslovno bih dušu vragu prodala za onaj trenutak gdje je sve bilo kao prije.
Vrijeme će prolaziti i ništa se neće mijenjati.
Doći će do toga da će ti sve lagano dosaditi.
Bit će ti muka od tog lošeg osjećaja.
Znaš li što slijedi?
Sve će te lagano prolaziti i vatra koja je dugo u tebi gorila gasit će se.
Tada će ti se osoba početi gaditi i sve će te smeta u vezi njega.
Više ne možeš podnjeti prisutnost te osobe pored sebe.
Uvijek ćeš pamtiti to što se dogodilo između vas.
Neće ti više biti lijepo s tom osobom.
Nakon što tvoje srce shvati ono što tvoj um govori od samoga početka,
onda će ti se dogoditi nešto što će ti se najviše od svega dopasti.
Ti ćeš postat ravnodušna!
O, hoćeš.
Smirit ćeš se.
Nećeš više osjećati za tu osobu i nećeš više biti slaba.
Ovisnost o nekom tko te ignorirao i udaljio se od tebe će nestati.
Tek ćeš onda vidjeti koliko si samo hladna iznutra.
Shvatit ćeš koliko ti je svejedno postalo za nekoga tko ti je prije bio sve!
Na tren ćeš se uplašiti sebe.
Znaš zašto?
Bojat ćeš se onog osjećaja ne osjećanja.
Postat ćeš hladna, nekako... mrtva u sebi.
Mislim da sam se sasvim dobro izrazila.
Znaj da ćeš biti jako razočarana.
Tako će biti dok netko ne poželi promijeniti te.
Iako, tom nekom novom nećeš lako pružiti novu priliku.
Što je i dobro jer više nećeš biti tako naivna.
Primjetit ćeš koliko povjerenje boli kada ga netko izgubi.
Više ćeš cijeniti svoje srce i ne davati ga bilo kome.
Uspomene ti neće toliko značiti kao što su i prije.
Mislit ćeš da si bila glupa jer si sebi dopuštala da se tako mučiš zbog nekoga tko tebi sada nije vrijedan toga.
Osoba koju si voljela te izgubila.
Shvatiti ćeš da u životu vrijede oni koji čak i kad te razočaraju pokušavaju to popraviti.
Kada netko to ne pokušava nije se trebao nikada ni pojaviti u tvome životu.
No, najgori dio je taj što srce ne bira.
Ne možeš mu govoriti koga će voljeti.
Srce s razlogom bira nekoga.
Pravilnim razlogom ili ne pravilnim.
Nije ni važno.
Zato postoji um koji kada prevagne,
srce odustane i shvati.


Naučit ćeš mnogo iz tog iskustva,
ali samo ako ostaneš jaka poput mene.

Your thoughts (68)

Lijepo je gledati te. :)

Oči ti sjaje toliko jako da izgleda kao da si sunce ukrala i u njih ga stavila.
Tvoje lice izgleda nekako drugačije i lijepa si mi.
Imaš bijelu put i maleni nosić koji ti savršeno pristaje dok si ovakva kao sada.
Usne su ti nježno crvenkaste, roze boje.
Smiješ se a osmijeh ti izgleda nekako nevino i krhko.
Nemoj dopustiti da ga netko slomi jer preslatko je promatrati način na koji ti se obrazi dižu kada se nasmiješ.
Znaš li da dok ti se usne razvlače po cijelom licu na obrazima ti se pojave malene rupice koje su neodoljivo slatke? Podižeš obrve kada se smiješ.
Zračiš i sjajiš.
Kosa ti je duga svijetlo smeđe boje, miriši po cvijeću i uredno je počešljana.
Šiške ti prekrivaju čelo koje ne voliš jer misliš da je veliko.
Škakljaju te ali ne obazireš se.
Imaš srebrnu ogrlicu u obliku leptira oko vrata koja ti savršeno pristaje dok si ovako vrckava i razigrana.
Izgledaš sretno i lijepo je gledati te.
-Sretna si?
-Jako. :)
-Ispričaj mi što se dogodilo.
-Javio mi se. :)
-Da? Što je rekao?
-Nedostajem mu, želi me zagrliti, poljubiti i sebi ukrasti. :)
-Zbilja?
-Da. :)
-Što je još rekao?
-Rekao mi je da je presretan samnom. :)
- Jesi li ti snjim?
- Da i rekao je da sam ja njegov život... :)
-Kako se osjećaš?
-Moćno.
-Što još?
-Poletno.
-Još?
-Njegovo! :)
- Zavidim ti...
- Rekao mi je da me voli.
- Zar je?
- Je. Voli me. :)
- Nije te više strah ovoga ogromnog svijeta kao nekada?
- Nije jer dok njega imam, cijeli svijet je samo moj. :)
- Kako to? Objasni mi.
- Nisam više sama.
- Ne bojiš se više da će ti netko strgati krila kao što je leptiru na tvojoj ogrlici?
- On je tu. :)
- Kako znaš da će uvijek biti?
- Ne znam ali znam da je sada tu.
- Lijepo, promijenila si se malena. :)
- Gotovo sam ista samo sada sjajim. :)
- Sretna si i užitak je promatrati te ovakvu.
- Zašto? :)
- Zato što zračiš nečim lijepim i više mi se ovakva sviđaš. :)
- Hvala ti. :)
- Bilo bi divno kad bi...
- Što to?:)
- Kad bi više njih bilo ovako nasmijanih poput tebe.
- Zašto?
- Zato što bi onda puno toga bilo drugačije.
- Misliš li? :)
- Mislim jer pogledaj današnje djevojke...
- Gledam ih...
- Nisi li primjetila da su večina njih tužne i bezvoljne?
- Jesam...
- Lako ih je srušiti i krila slomiti..
- Zbilja je...
- One nisu svjesne da jednom kada im se krila slome da ta krila više nikada nisu ista.
- Točno, jako su slabe...
- Nisu svjesne da je djevojka najljepša dok se smije, nisu svjesne da bi trebale sjajiti poput tebe...
- Istina jer za osmijeh i sjaj je jako malo potrebno a toliko je bitno.
- Malo njih to draga moja razumije.
- Znam... nego, morala bih sada krenuti...
- Prije nego odeš, obečaj mi nešto.
- Reci?
- Obečaj da ćeš se uvijek smijati i da ćeš ostati ovakva. :)
- Ajme.. obečajem ti i dat ću sve od sebe. :)
- Slušaj, nemoj biti poput ostalih djevojaka budi drugačija, ovako prekrasna!
- :)
- Tako je, smij se jer lijepo je gledati te. :)

Your thoughts (88)

Ostavljam te.

Tako želim znati osjećaš li i ti na trenutak ovo što i ja?
Reci mi, poželiš li biti moj? Letjeti samnom i smijati se našim padovima? Biti moja snaga, ja tvoja? Osjećam se tako loše kada dođem k sebi i shvatim da su to samo snovi. Toliko si divan, ne želim te pustiti. Ako padnem, hoćeš li me primiti za ruku i dići me? Čekam te i mislim na tebe. Oh kako te samo osjećam. Ne krivim te za ništa. Privlačiš me. Užasno si mi zanimljiv. S tobom se osjećam tako posebno. Kada bih probala drogu i tebe, ovisnost bi se dogodila prema tebi. Tvoja mističnost, finoća, tajenstvenost me toliko izluđuju. Ja sam sanjar dušo i priznajem padam na takve kao što si ti. Drugačiji si. Dovoljno je da mi kažeš jednu riječ i ja sam tvoja. Što bi tek bilo da me dotakneš? Bojim se same sebe. Ne želim nikoga drugog. Samo tebe.
Priznajem, moja je pogreška što sam se toliko vezala za stranca. Neću više nikad. Iskreno, poželim umrijeti kada me ostaviš jer moraš ići. Osjetim ogromnu prazninu koju svaki put sve teže podnosim. Ne cijenim život. Spremna sam ostaviti sve iza sebe i nestati. Ja, ona koja sam uvijek govorila da smrt nije rijesenje ovaj put sam pomislila da je! Što mi to radiš? Zar ću zbog tebe umrijeti? Da si poštedim život i dopustim da se pretvorim se u živog mrtvaca, zbog tebe?

'' U tvojim očima uočavam nekakav umor, beživotnost, da nekažem očaj i tugu. Kao da gledaš u ništavilo bez kraja. ''

Znaš li da mi to govori prijatelj koji mi je prije u očima vidio snagu, volju, želju i hrabrost? Zar me nema više? Kako da si pomognem? Pogledam prema gore, prema nebu. Kao da čekam da se na njemu pojave slova s odogovorom. Nema. Uzalud se trudim, nadam. Kvragu... -prekrivam si lice rukama- sama sjedim vani na klupi. Izolirana sam od cijelog svijeta. Ljudima sam gotovo ne dostižna. Tamno smeđim očima promatram djevojčicu u rozoj haljinici i duge crne kose. Igra se sa svojim malenim prijateljima. Smiju se, zabavljaju se i trče jedni za drugim. Oh kako je dječiji smijeh slatko za ćuti. Iskreno je. Oni se ne znaju pretvarati. Kako li se on smije? Kakav li mu je glas?
Duga smeđa kosa mi prekine misli prekrivajući mi lice u ritmu koju vjetar želi. Pored mene je plišana igračka koja ima oblik slatkog medvjeda. Uzimam ga u ruke i čvrsto ga zagrlim. Kao da mu jačinom zagrljala dajem do znanja da ga ne želim nikada pustiti. Otvaram oči, ispred mene stoji djevojčica duge crne kose i čokoladnih očiju.
Gledajući njenu rozu haljinicu hladnim glasom ju pitam: '' Trebaš li nešto?? '' razočarano me pogledala, očekivala je da ću joj se obratiti onim tonom kojim se obično govori malenoj djeci. Dok si je desnom rukom pokušavala maknuti šiške iza uha jer su joj smetale, upitala me svojim slatkim glasom: '' A tko ti je to? ''
zbunjena od njenog pitanja koje nisam baš shvatila, pitala sam ju: '' Ma tko?? ''
nasmije se mojoj zbunjenosti te pogleda prema medi kojeg sam još uvijek čvrsto držala. Čekala je moj odgovor. Rekla sam joj oštrim glasom pokušavajući popraviti svoju zbunjenost: '' To je medo! Vidiš i sama. ''
Dok si je popravljala svoju rozu haljinicu jer joj se vjetar igrao s njom, upitala me: Kako se zove ? ''
Nježnim glasom sam joj odgovorila: '' Alex. Vidi, ima papirić pored uha. Piše ti. '' Pokazivala sam joj ga ali zbunjeno je gledala u slova. '' Ne znaš još čitati, ha? '' Klimnula je glavom kao srameći se toga. Razumnim glasom sam joj rekla: '' Nema veze. Naučit ćeš, malena si još. :) '' Krenula mi je reći nešto ali prekinula ju je majka: '' Lana! Idemo doma. Dođi! '' Pogledala je svoju mamu i trčeći svojim malenim nogicama išla je prema njoj. Odjednom se okrenula, pogledala me je i glasno me upitala: '' Hoćeš li mi pokloniti Alexa??? ''
Poželjela sam da me zemlja proguta zbog ovog što ću sada napravit. Ustala sam se, okrenula joj leđa i pravila sam se da ju nisam čula. Oprosti mi malena. Ne mogu ti ga dati. Previše mi znači. Užurbanim koracima sam se udaljavala sve više i više. Pogledam oko sebe, nema nikoga. Sama sam ovdje. Sigurna sam. Da je barem on ovdje sada. Da se barem skriva iza nekog stabla i iznenada izađe i primi me oko struka i šapne mi tihim glasom: '' Došao sam... ''
Promatram oko sebe, jedno drvo je bilo izdvojeno od drugih. Suho, hrapavo, bez ijednog lišća. Grane su mu tužno visjele. Izgledalo je kao će se svakog trena raspasti. Naslonila sam se na njega i zažmirila sam. Vjetar mi se igrao s kosom, škakljajući moje tužno lice. Prisjećam se toga da nisam spavala noćima kako treba. Osjećam ogroman umor. Desilo mi se da sam znala o njemu satima razmišljati, toliko se uživjeti, tiho nešto pjevušiti gledajući u strop. Dozivaš moje ime, ali ne čujem te. I da vičeš, uzalud. Trebaš doći do mene i tresti me, tako ću onda jedino doći k sebi i čuti te. Nije li to čudno? Ne misliš li da malo previše djeluješ na mene? Ne dopuštam li ti više nego što bi trebala? Primjećujem da ti o sebi misliš da si jako pametan, da ti nitko nije ravan. Umišljenost ti je jedna od mana koje me živciraju. Trebam te se klonuti jer ne djeluješ dobro na mene. Kako da se maknem kad mi se toliko sviđaš?
Malo tvoje mističnosti, tajenstvenosti, čistog preseravanja u kojem ima pola istine i ja padam na to. Potpuno svjesna što mi radiš, dopuštam ti da me manipuliraš. Čemu? Što netko poput mene ima od toga? Zar sam toliko slaba? Gdje mi je pamet? Moram te pustit. Sam se nosi sa sobom. Ti si sebi jedna velika zagonetka i obožavaš se opisivati i govoriti kakav si. Isto tako voliš promatrati ljude i biti jako mudar. Dobro znam kako to funkcionira jer i sama se znam slično ponašati. Samo ja imam granice dobrog ukusa i ne mučim nikoga. Mislim da je došlo vrijeme da naučim kako biti iznad tebe. Ne smiješ me više manipulirati. Moram naučiti da mi bude svejedno što se tiče tebe. Ti uživaš u tome što mi nije svejedno jer ti to diže samopouzdanje kada ti govorim koliko si divan. Ali ipak, na neki čudan način stalo ti je do mene. Ja sam dobra osoba jer unatoč tome što si otišao na godinu dana, bez pozdrava, bez toga da mi kažeš nešto da te se sjetim samo da mogu mirno zaspati, ponovno sam se zaljubila u stranca kao i onda. Plakala sam noćima grleći plišanu igračku pitajući se gdje si? što radiš? misliš li na mene? osjećaš li isto? Još uvijek to radim. Zar je sve to... uzalud?
Tražila sam te broj. Željala sam ti čuti glas. Progutala sam ponos i pitala sam te prva za njega. Nisi mi ga dao. Zar nakon svega, jedan jebeni broj ne zaslužujem? Nisam odustala unatoč tome što mi ga nisi dao. Pogledala sam u imeniku i imala sam neki stari broj u njemu. Poslala sam poruku '' Jel to Alex? '' i dobila sam odgovor '' Ne. Promjenio je karticu odavno. '' bila sam sretna jer sam dobila odgovor. Nadala sam se da si ti. Brzo sam upitala: '' Možeš li mi dati Alexov broj koji koristi? '' na to sam dobila: '' Ne mogu. Obečala sam da neću. '' molila sam ju da mi ga da, ali ona mi je na to samo odgovorila: '' Ne mogu ti ga dati. Shvati. Nemoj biti dosadna. Ti si sigurno neka klinka koja trči za njim. Pusti ga na miru. Pola Beograda trči za njim još i ti. '' odustala sam jer me bilo sramota zbog njenog mišljenja. Nadam se da ćeš osjetiti gorak okus u ustima dok ovo čitaš, kao što sam i ja zbog tebe.
Sjećam se, ležala sam u bolničkom krevetu i primala infuziju. Bila sam sama. Roditelji me nisu mogli posjetiti jer su jako daleko. Oko mene su bili ljudi koje ne poznajem. Osjećala sam se sigurno jedino kad bi zagrlila plišanu igračku koja ima tvoje ime. Davala mi je snagu svaki put kad bi ju čvrsto zagrlila i zaspala nakon toga. Trebala sam onoj malenoj djevojčici pokloniti Alexa. Ako nisam sposobna pustiti običnu plišanu igračku koja ima samo njegovo ime, kako ću onda zaboraviti na njega?
Trebala sam od samog početka pripaziti na takve kao što si ti. Opasne za mene jer previše si jak. Nema ništa loše u tome da mi se sviđaš ali, kad ti postaneš moj bijeg od stvarnosti, moja noć, moj dan, moj najveći san, moja bajka o kojoj 24h na dan maštam to je već previše. Ne smije se sve vrtjeti oko tebe. Ne oko nekog koga nisam nikad vidjela. Gotovo je s tim. Prestajem!
Volim samu sebe ali ako nastavim ovako zbog tebe, od mene neće ništa ostati jer kradeš mi energiju.
Znaš, sretna sam kad te vidim online. Ja se tada veselim i smijem a trebala bi plakati i brinuti se za sebe jer onda ne vidim ništa više osim tebe.
Pitam se, zašto ti se ne obratim kao prijatelju, ispričam ti neku životnu anegdotu i prestanem osjećati za tebe?
Trebam vremena da naučim i tebi biti udaljena i nedostižna kao što sam cijelom ovom svijetu.
Da barem možeš na trenutak osjetiti ovo što i ja. Želim vrištati, razbijati, plakati čim se sjetim toga da te moram pustiti. Kako da to napravim kada želim biti s tobom? Prošla sam toliko toga, smijeći se sam svaki udarac koji mi je život zadao podnosila. Zašto kvragu sada plačem? Zar mi je tako teško? Znaš li koliko je teško zaboraviti nekoga tko je stalno u tvojim mislima? Za kraj bih voljela da upoznaš djevojku koja ima moje oči, dobio si sliku i znaš kakve su. Voljela bih da ona ima moje oči, tako da u njoj cijeli život mene viđaš. Također, žarko želim da poludiš za njom kao što sam ja za tobom.

Znaš, rado bih nestala. Umrla. Tako bih rado željela to.
Jao... sačekaj! Samo malo...
Zar to govorim ja?

Savjest me baca na tlo:
Dosta, Norra! Bilo bi dosta!!
Dovoljno si se mučila.
Prestani više!!! Vrijeme je da digneš ruke u zrak,
odustaneš i predaš se.
Shvati kvragu, nema smisla da si to radiš!
Digni glavu gore i reci mu ono što on želi čuti:

Ja moram dalje!
Predugo stojim na jednom mjestu.
Ja to mogu, mogu, mogu, mogu!
Moram,
jer ipak je ovo srce moje i dovoljno je jako da
bude još mnogo puta slomljeno.

Ostavljam te.

Your thoughts (48)

Udarac.

Dan je započeo tako divno.
Sunce je vani i čisti svježi zrak. Sjedim vani i razmišljam...
kako ja to samo obožavam.
Zbilja je prekrasno.

Nakon nekoliko sati:
Mama se vraća s posla. Ulazi u stan, sva je umorna, iscrpljena.
Leži i odmara.
Pita nas, što smo radile cijeli dan? Jesmo li večerale? Odgovaramo da jesmo.
Sjedim i gledam televizor. Tupo gledam u njega. Razmišljam, ne sjećam se o čemu.
Jedna sestra mi je na internetu. Druga u sobi kao uči.


* Kuc-kuc. *

Dolazi tata s posla. Sestra se ustaje otvoriti vrata. Mama nema snage da se ustane koliko je umorna.
Sestra ulazi u sobu i sjedne natrag za računalom. Mama čeka da tata uđe u sobu, ali ne ulazi.
'' Ajde unutra, hladno je. Što radiš vani? ''
Pita mama tatu.
Odgovara joj:
''Teta je zvala. Deda je umro. ''
'' Što?! ''
Iznenada se mama ustaje.
Tata ulazi u sobu. Lice mu je poprimilo crvenu boju. Vidi se da je plakao.
Gledam ga i ne mogu vjerovati što je upravo rekao.
'' Umro je..? ''
Pitam tatu.
Ne odgovara mi od silnih pitanja koje mu je mama postavljala..
'' Pa kako? Gdje? Zašto? Kako tako odjednom?? ''
Jedva da se suzdržava da ne plače...
Sestra isključi računalo. A druga izlazi iz sobe
'' što je bilo? Deda je umro?? '' pitajući nas.
Svi gledaju jedni u druge. Još uvijek nismo svjesni toga što smo upravo saznali.

Ja jedina plačem kao da jedina čujem.

* zvoni telefon. *

'' Halo?? ''
tata se javlja.
Teta:
'' Umrla je i baka. ''
Tata:
'' Molim? Daj neee..''
ne može izdržati, počinje plakati.
Mi svi skupa s njim.
Oh kako samo boli. Imaš osjećaj kao da ti netko čupa srca na živo..
Mama mu uzima telefon s ruke i plačući govori teti:
'' Jao.. pa što se to događa pobogu?? ''
Odlazi u sobu da može u miru pričati s njom.
Tata stavlja ruke preko lica i plače. Nikad ga još nisam vidjela takvog. Slomljen je.
Mama završi razgovor. Izlazi iz sobe i sjedne. Svi plačemo.
Tata se ustaje brišući suze, odlazi do sobe, oblači se. Izlazi van, upali auto i kaže mami: '' Spremi se, idemo. ''
Mama vadi torbu iz ormara i počinje stavljati odjeću u nju.
Oblači majicu na sebe i govori starijoj sestri:
'' Neće nas biti par dana! Idemo na pogreb. Izvolite se ponašati odraslo i čuvati kuću. Mi ćemo se brzo vratiti. ''
Izlazi van i zatvara vrata za sobom. U hodniku sam, čujem auto kako odlazi. Mir je u kući. Tišina. Nitko ne želi ništa reći. Prvi put ih nema oboje kod kuće. Šutimo.

Tražim si slušalice...
Evo ih! Sagnem se i uzmem ih.
Ulazim u sobu i zatvaram vrata. Ugasim svjetlo jer volim mrak.
Sjednem se na pod i stavljam slušalice u uši, puštam bezveze neku pjesmu.
Samo da svira nešto jer me ova tišina izjeda. Ni ne plačem, ni ništa.
Slušam pjesmu i razmišljam o njima. Imaš osjećaj kao da se raspadaš. Na tisuću komadića.
Oh.. Zašto baka? Deda? Jeli? Imali smo dogovor kvragu...
Suzdržavam se da ne plačem. Neću plakati jer baka me uvijek nasmijavala.
Ona ne voli kada ja plačem. Neću plakati! Neću...
Gledam si slike na mobitelu. Slučajno otvorim jednu di sam s njima.
Baka, deda i ja. Svi se smijemo. Kako smo samo sretni....

Gledam u sliku, odjednom se rasplačem.

Najviše što mogu. Osjećam se kao da se gušim u suzama koliko ih je.
Ne možeš se više kontrolirati. Dok plačem od silne tuge, sjetim se jednog trenutka:
__________________________________________________________

Djed i baka sjede vani na klupi i pričaju nešto.
Dolazim do njih i pitam ih
Norra:
Baka, deda mogu vas nešto zamoliti da mi obečate??
Deda i Baka:
Reci sunce naše :)
Norra:
Ajde mi obečajte da nas nećete ostaviti sve dok mene ne vidite kako hodam.
Ti si djede taj koji vjeruje u mene, bodrio me i zbilja mi je bitno da me vidiš kako uspjevam u tome. Isto tako i ti baka. Molim vas.
Deda:
Obečajem ti :) A za baku ne znam. Ta bi mogla otegnuti papke iz čistog mira. Hahaha :D

Svi se nasmijemo. Čak i baka koja ne voli takav način humora.

Zagrlim ih snažno i poljubim oboje te se odemo skupa prošetati.
__________________________________________________________

Što se dogodilo djede? Obečao si mi bio nešto. Sjećaš li se? Znaš li da si i baku povukao za sobom?
Pokušavam razgovarati s njim ali ne odgovara mi. Nema ga. Umro je. Umrla je i baka isto.
Nisu me uspjeli vidjeti kako hodam. Nisu. Ni jedno od njih. Zašto, Bože? Kako mi je samo krivo... Nisu li se mogli strpiti još malo samo? Znate li oboje da mi treba još jako malo da prohodam? Zbilja, jako jako malo mi treba...
Znam da ćete me moći gledati odozgoro, ali djedice to nije isto.
Željela sam da me zagrliš i kažeš mi nešto lijepo kao i uvijek. Toplu riječ... samo to.

Tko će me sada nasmijavati ako baka neće?
S kim ću se sada smijati mršavim bakicama ako ne s tobom bako?
Tko će mi govoriti kako je tata bio zločest kada je bio mojih godina?
Jeli, bako? Tko će to raditi?

A ti djede... užasno si me podsjećao na tatu...
Kada bi ti pričao samnom, imala bi osjećaj kao da pričam s tatom. On je poput tebe.
Sljedeći put, kada ću pričati s tatom, mislit ću na tebe.
Nedostaješ mi.
Nedostajat ćeš mi uvijek.
Imaš li pojma kakvu prazninu trenutno osjećam kada mislim na vas?
Kako bi sve dala da mogu vrijeme vratiti i više pričati s tobom. Obožavala sam način na koji to radiš. Osjećala sam da me voliš. Sve bi učinio za baku. Sve. Baš kao što bi tata za mamu. Kako je to samo lijepo. Znaš li?
Vidiš li sada koliko te baka voljela? Umrla je kad si i ti. Ni smrt vas nije rastavila. Nije. Umjesto da se radujem što baka nije patila ja plačem.
Meni je krivo.
Boli me.
Ne bih voljela zaboraviti način na koji se baka smijala...

Oh kako se samo loše osjećam.
Još uvijek nisam svjesna toga da vas neće biti kada ću ići kod strica.

Hajde vratite se molim vas!
Još uvijek ne zaboravljavljam izraz lica od mog oca kada je saznao da ste umrli.
Vratite se. Preklinjem vas...
Trebam vas samo na jedan dan. Samo da vam kažem koliko vas zapravo volim. Da vas zagrlim još jednom. Kako bih samo željela vratiti vrijeme i oprostiti se barem. Samo to...
Kako bih samo željela s bakom se još jednom smijati onako iskreno. Bilo bi lijepo zar ne? Znam.

Možda negdje drugdje, smrću započinjemo novi život, tamo ostajemo zauvijek.
Ne stariš. Uvijek si mlad i zračiš svojom ljepotom.
Tamo gdje je sve mnogo bolje. Gdje za bol ni ne znaš.Tuga ni ne postoji.
Događa se samo ono za što si se borio u ovome životu. Za sreću.

Sigurna sam da su djed i baka zajedno sada gdje god da jesu, jer su cijeli život bili zajedno kao što su i umrli.

A ja... žalim i žalit ću jer sve dok ste bili ovdje, ja vas nisam toliko toga pitala, toliko toga vam nisam stigla reći.
Mislila sam da ćete biti ovdje cijelo vrijeme, ali prevarila sam se.
Sada se smijem a u sebi plačem i plakat ću poput malenog dijeteta sve dok ne zaboravim. Sve dok se ne naviknem na to da vas nema više. Sve dok ne popunim prazninu u sebi koju osjećam. Sjećat ću se svega što si mi djede govorio. Obečajem ti, neću odustati od ničega. Neću te zaboraviti. Svaki dan ću misliti na vas. Neću nikome dozvoliti da netko govori loše o vama.
Štitit ću uspomene. Svaki put kada padnem, dići ću se kao što ste i vi.
Neću zaboraviti tvoj duboki glas! Neću zaboraviti bakin smijeh!
I neću zaboraviti kada si mi pričao o tome kako sam bila u bolnici a ti si me gledao izdaleka.
Bila sam u inkubatoru, tako malena i bolesna.

'' Sunce dedino ''
tako si mi uvijek zvao. Bila sam tvoje sunce.
Oh kako će mi nedostajati to. Ja ću se uvijek toga sjećati...

Jednog dana, kada rodim svoje dijete, pričat ću mu sve ono što si ti meni.
Ne brini se jer svega se sjećam jako dobro.
Svaki put kada ću pogledati ovu sliku, plakat ću i bolit će me.
Sigurno se više nikada neću smijati ovako iskreno kao kada me moja baka nasmijavala...

Oh...
Ponekad zbilja mrzim način na koji si ne mogu pomoći kad me se uza zid pritisne.
Plačeš i plačeš a jedino što dobiješ su suze.
Ništa više.
Tuga te izjeda,
praviš se i praviš
da si dobro,
da se držiš i da se nedaš
a u stvarnosti...
želiš nestati.

Dobro sam. Dobro sam. Dobro sam.

Voli vas vaše sunce.

Your thoughts (65)

Alex:
Hello. It's been a while..
Norra:
Hej.. ti.
Alex:
Sjećaš me se?
Norra:
Gdje si bio do sada?
Alex:
Tu i tamo...
Norra:
Zaboravio si me?
Alex:
Nisam.
Norra:
Zašto si otišao samo tako?
Alex:
Tebi je još uvijek stalo?zar ne? Šteta.. koliko malo sebi želiš dobro.
Norra:
Odgovori mi :( Gdje si bio??
Alex:
Gdje sam bio?
Norra:
Gdje?
Alex:
Relativno govoreći nigdje pomalo.
Norra:
Pa kako mi to možeš reći? Želim da mi kažeš zašto te nije bilo ovdje?
Alex:
Jedva sam završio treći razred, pa sam se preselio i živim sa ocem. Dosadna, jadna priča. Uglavnom, predpostavljao sam da te više neću ćuti...
Norra:
I nisi mi moga jedan dan doći i reći mi što se događa? Ili je najlakše Norru ostavit da čeka pa ako ju sretnem super ako ne tko ju jebe?!
Alex:
Sanjao sam te neku večer... stideći se priznajem i taj neki ne podnošljivi osjećaj...
Norra:
Nemoj mi to govoriti :(
Alex:
Vidiš li? Šutim.
Norra:
Obecaj mi da nećeš više otići... molim te.
Alex:
Ne mogu. Ovo ide previše daleko.
Norra:
Moraš biti tu.. ne ide bez tebe :(
Alex:
Norra, osvrni se. Ja sam stranac kojeg ne poznaješ. Nisi ga nikad upoznala. Za što ću ti ja?
Norra:
Trebam te. Nije mi važno ništa drugo. Ne mogu to opisati... ne razumije nitko.
Alex:
Ah... draga.
Norra:
Poželjela sam cijeli svijet preokrenuti samo da te nađem.
Alex:
Smjesno je to kako ova dva idiota nakon svega opet zajedno gledaju istu stranicu i pričaju s istom osobom. Kao nekada ne prestano.
Norra:
Meni je ljepo s tobom i ovako. Samo da si tu. Nemoj ići. Zbilja. Nemoj.
Alex:
Znaš, ja ću za koji sat izaći i neću dolaziti opet neko vrijeme.
Norra:
Ne! Zašto? Ne. Molim te, ne :(
Alex:
I onda kažeš da nisi idiot... svejedno draga si mi.
Norra:
Alex......
Alex:
Nadam se da sad sljedi jedan dobar KONAČNI odjeb. Ha-ha..
Norra:
Nikada. Ne zelim.
Alex:
Ne možeš. Veoma mi je krivo zbog toga.
Norra:
Želim ti reći nešto...
Alex:
Da?
Norra:
Brinem se za tebe.
Alex:
Dobro sam. Lažem, opet.
Norra:
Zašto bježiš? Ne želiš više pričati sa mnom? :(
Alex:
Koliko god si mi mila i ljepo mi je ovako pričati, mislim da smo bili otišli malo predaleko. Bilo je vrijeme da se ohladimo malo.
Norra:
Mogao si mi reći... Najlakše je otići i onda se vratiti kao da nije bilo ništa.
Alex:
Najteže je pobjeć kad ne želiš. Uglavnom, mislio sam da si se udala do sad.
Norra:
Udala? Haha... Ne pada mi napamet :) Tebi sam se obečala, sjećaš se?:)
Alex:
E jesi se lošem obečala ljepoto...
Norra:
Ja sam tu da biram :)
Alex:
Morao bih....
Norra:
Nemoj. Obečajem neću više biti naporna. Neću grliti medu koji se zove tvojim imenom. Čekat ću tebe.
Alex:
Volio bih da me mrziš..
Norra:
Mrzim to što te nema.
Alex:
Kolike su šanse da te razum nadvlada?
Norra:
Kad si ti u pitanju ne mogu ga kontrolirati.
Alex:
I hate to know that you still care...
Norra:
Nije nikada ni prestalo.
Alex:
Trebalo bi da je. Ipak je prošlo pola godine. Više, možda.
Norra:
To ti je bila namjera? Da prestanem osjećati?
Alex:
Za mene. Očito nisam bio uspješan. Ne možeš me kriviti jer sam ti želio dobro.
Norra:
Sada ćeš opet otići. Vratit ćeš se nakon dugo vremena i pokušati isto.
Alex:
Hoću. Iznova i iznova. Sve dok ne dođe i onaj put kad se više neću vratiti.
Norra:
Željela sam da smo više od prijatelja... Ovako je to ne izvedivo.
Alex:
Ah, napokon shvaćaš. Sada vidiš da sam u pravu.
Norra:
Please don't leave me... :(
Alex:
Izvan svih snova, djećijih razmišljanja i ovakvih trenutaka kad se svijet vrati normali, razmisliš i shvatiš.
Norra:
Shvatim iako ne želim. Vidim a sljepa sam.
Alex:
'' Maštajmo danas, sutra što bude. ''
Norra:
Ruke su mi ledene ^^
Alex:
Znaš, ja te ne mogu grijati.
Norra:
Opet ćeš učiniti ono što već jesi? Ostaviti me?
Alex:
Kako malo koristiš tu svoju pamet. Uživam dok sam tu. Uživaj i ti?
Norra:
Ne. Nedostajat će mi onda to. Previše.
Alex:
Putujem na par dana.
Norra:
Ma daj? Na pola godine možda?
Alex:
Haha.. Ne. Stvarno ^^
Norra:
Gdje ćeš?
Alex:
Imam neke obveze.
Norra:
Nadam se da ćeš se vratiti.
Alex:
Sanjao sam te potpuno ne očekivano.
Norra:
Što si sanjao?
Alex:
Ne bih o tome.
Norra:
Bez tebe nije isto. Jebeno je prazno, hladno i žalosno :(
Alex:
Bez mene? Predpostavljam da je podnošljivo. Predpostavljam da ti se sviđa i više nego što si daš priznati.
Norra:
I miss you.
Alex:
Yeah. Cause u know I'm gonna leave soon. Again.
Norra:
Nemoj ići, dokazat ću ti da se isplati. Molim te!
Alex:
Nemam srca da ti kažem koliko si glupa. Zato šutim. Ne mislim doslovno glupa, mislim kao osobinu.
Norra:
Znam :(
Alex:
Znaš? Što čekaš onda? Zašto ne odeš ljepoto?
Norra:
Ne mogu. Nije mi tako lako.
Alex:
Nije ni meni bilo.
Norra:
Mrzim te zbog toga što jesi. Dođe mi da ti polomim vrat. Znaš li?
Alex:
Upravo zbog toga me i voliš :)
Norra:
Gubi se. Gubi se gubi. Ne trebaš mi. Mučiš me.
Alex:
Otići ću ako mi obečaš nešto.
Norra:
Mislila sam da ako odeš, da će manje boliti. Uzalud. Što si dalje, tebe srce više voli!
Alex:
Ne laži. Znam da je prijalo.
Norra:
Trebam te jer te volim...
Alex:
Morao bi ići. Čuvaj se molim te. Pokušaj zaboraviti.
Norra:
Ne mogu.
Alex:
Mogla bi kad bi željela. Razmisli, kvragu! Lakše bi ti bilo.
Norra:
Hoću ti nedostajati?
Alex:
Ne. Ti si uvijek samnom. Imam te tamo gdje te trebam. U glavi.
Norra:
Ne idi. Preklinjem te.
Alex:
Ohladi se par dana i razmisli dobro o ovome. Možda i shvatiš što sebi radiš. Ponovno.
Norra:
Vratit ćeš se? Obećaj!
Alex:
Dat ću sve od sebe.
Norra:
Vjerujem ti.
Alex:
Ciao bella.
Norra:
Don't :'(
Alex:
I wish you could hate me.
Norra:
I wish you could stay... :(
Alex:
<3
Norra:


Čitam ovo naše je.
Prošlo je toliko vremena a meni je još uvijek stalo do tebe.
Ni ne poznajem te. Nisam te nikad vidjela. Imam samo tvoja slova.
Još uvijek sanjam nas.
Zapela sam, ne budim se još uvijek.
Sjetim te se često. To smo Ti i Ja. Nema nas više. Bilo mi je preljepo pa čak i ovako.
Voljela bih da sam te mogla snažno zagrliti, odmoriti glavu na tvome ramenu i pričati s tobom.
Željela sam te nježno poljubiti, primiti te za ruku i ne dozvoliti da ideš nikuda.
Ti si snažniji od mene. Mogao si otići. Gadno si se prevario što se tiče jednoga,
mislio si da kada odeš, da ću prestati osjećati.
Prevario si se dušo.
Što si dalje, to te više trebam, želim.
Volim.

Kako mi samo nedostaješ.
Previše.
Fališ, fališ, fališ, fališ mi.
Ne prolazi.
Ludim!
Dođi, molim te.
Imam ti toliko toga za reći...
Spasi me jer volim te do ludila.

Trenutno,
osjećam se veoma loše.
Boli me u prsima.
Steže i probada me.
Vrijeme je da popijem tabletu za spavanje i odem sanjati.
Tamo si ti samnom.
A ja, ja sam veliki sanjar što se tiče nas...

You make me

wanna dieeee...

Your thoughts (71)

Osjećam kao da se lomim kada me tako gledaš.

Vidim što radiš!
Primjetila sam to čim sam ušla u prostoriju.
Muka mi je od tvog pogleda, gadi mi se i bojim ga se.
Vidim da si primjetio kako sam te ulovila da me gledaš.
Neugodno ti je, ignoriram te.
Pokušavam i trudim se ali ti ne prestaješ sa svojim promatranjem mene, živciraš me.
Moram te pitati jr elim znati. Zbilja mi nije jasno. Ne mogu nikako shvatiti.
Reci mi, molim te.
Zašto me tako gledaš? ČEMU? Jel te plašim možda?
Reci, što te točno plaši?

Šutiš.

Zašto šutiš?
Zašto mi svojim pogledom rušiš samopouzdanje?!
Zašto to radiš?!
Ne, ne. Čekaj. Nemoj mi reći!
Pusti da pogodim što tvoj malouman mozak misli trenutno.
Bojiš se da ćeš me povrijediti ako mi kažeš što zbilja misliš?
Kako ne razumiješ, više me vrijeđa to što mi želiš prešutiti sve.
Hajde reci mi, što ti je u glavi. Govori!

Gledaš u pod i tiho mi kažeš:
'' Gledam te jer si u kolicima. Jadna si i žao mi te je. ''

Nakon što si završio to što si rekao, pogledala sam te s gađenjem i rekla ti:
'' Ne mogu vjerovati da tako misliš o meni kada me ugledaš. Nisi ni svjestan što si upravo napravio, zar ne? ''

Gledaš u mene i znatizeljno me pitas:
'' Sto sam upravo napravio? ''

Smijajući se na silu kažem ti:
'' Upravo si mi dao do znanja da su svi ljudi prazni i ludi. Mali i glupi. Tuđi i ograničeni. Eto. To su ljudi. Eto to si ti, još jedan kao oni. ''

Ljutim te. Vrijeđa te to, očito je jer me gledaš sa skupljenim obrvama. Kažeš mi:
'' Ne razumijem zašto me sada vrijeđaš. Ja ti nisam ništa rekao što nije istina. Takva si kakva si, imam te pravo žaliti i misliti da si jadna. Ne možeš hodati. To je sigurno nešto najgore na svijetu što ti se može dogoditi. ''

Začuđena od njegovih rijeći koje je već sad sa samopouzdanjem govorio rekla sam mu:
'' Kako ne shvaćaš da te ne vrijeđam. Govorim ti kako je. Nemaš me pravo žaliti. Žalim li ja tebe? Sada napokon kada vidim kako razmišljaš, ja tebe žalim. Jadniji si od mene. Ja ću kad tad napraviti svoj prvi korak, ali najgore na svijetu je kada netko poput tebe ima noge a nema mozak. U ovom slučaju, ja imam nešto što ti nemaš. Dok god ja imam to u glavi, onda imam i noge koje ti ne vidiš od mojih invalidskih kolica. Zasljepljen si njima i ne vidiš ništa više od jadne osobe koja ne može hodati. Jadno. Ograničeno smeće, eto što si. Gadiš mi se! ''

Gledaš me i ne možeš vjerovati što sam ti upravo rekla.

Pogodilo te to?
Upravo si shvatio što mi radiš i što sebi radiš kada me tako gledaš i misliš o meni, zar ne?
Fino.
Drago mi je što sam te povrijedila,
jer i ti mene povrijediš takvim razmišljanjem.
Mene i još mnogo njih koji su kao što sam ja.
Jedino što želim je da shvatiš.

Ja sam normalna.
Normalna sam.
U redu?!
Jesam.
Normalna sam!

Čekaj.
Lažem te.

Normalna sam sve dok me ne upoznaš ^^

Your thoughts (100)

Je li ovo moj kraj?

Mogla bih vlastite nokte izgrist do kraja i uživati u krvi koja sljedi.
Zatim, lagano svaki prst zubima otkinuti i sažvakati.
Sigurno su veoma slasni.

Zanima me bi li se smijala tome što nemam osjećaj za bol ili bi nastavila i dalje gutati svoje prste?
Pretvarala bi se u ono što i zapravo jesam.
Lagano bi uzela nož u ruke i razmišljala u kojem ću dio svoga tijela sada uživati kušajući ga.
Naslonila sam nož na svoje usne i primila doljnju usnicu sa dva prsta koja nisam pojela i lagano počela rezati ju.
Zanimljivo je koliko sam uživala u tome.
Gutala sam krv koje su ove slatke usne sadržavale >> mmm... so good! <<
Prinila sam usnicu u ruke i ugrizla zubima.. namrgođeno i nezadovoljno sam rekla: '' Oh... žilavo je!
Da ju ispečem ili ovako progutam? '' Ipak, neću!
Progutala sam ju žilavu.
Osjetila sam točno gdje je završila u mom želucu.
Tiho sam počela pjevušiti: '' I want more.. I want it all...'' bacila sam nož na stranu i rukom si dodirivala vrat, baš je nježan... moji zubi bi s lakoćom probili krzot njega ali, kako ću to učiniti?
Zbilja nisam vidjela rješenje.
Mislila sam izrezati komadić ali, ne još!
Polako ćemo doći i do toga.
Gledala sam svoje tijelo i razmišljala sam o tome što je sljedeče?
Pogled mi je stao koji mojih stopala... preslatka su! Imaju li i tako slatkast okus kao i što izgledaju?
Inače, imam jako mala stopala i prstiče također.
Kada bih išla jednog pojest bilo bi to kao da jedem bombon koji se topi u ustima.
Nešto... jako ukusno.
Moram si priuštit taj okus zato ću probati ovog na ljevoj nozi.

Primila sam ga pristima i zavrtila ga svom snagom škljocnulo je nešto, nagnula sam se i zubima ga primila i bez milosti ga otkinula.
Hej! Jesu li to suze?
Bio je u mojim ustima, jezikom sam ga milovala i iznenada progutala.
Sljedeče je uživati u svima njima odjednom.
Uzela sam nož i bez imalo okljevanja sam ih sve odrezala, imala sam ih u ruci.
Da ih pojedem? ruke su mi se tresle, trebam to!
Žvakala sam ih i uživala u okusu.. ne može se mjeriti s ničime, božanstveno!
Kada sam to bila progutala htjela sam još toga probati.
Sve mi je izgledalo jako primamljivo, teško se odlučiti..
Stavila sam nož na stranu i pogledala svoju krvavu majcu koja je na meni.
Baš privlačno izgledam u njoj, ističe moje bujne grudi.
Gledam i dodirujem si trbuh, želim razgovarati s njime te ga pitam: ''
Želiš li probati najženstveniji dio tijela?''
Mislim da je odgovor bio taj što mi je krulilo u želucu.
Želio je. U redu, dobit će to!

Primila sam majicu i nožem ju rastrgala, bacila sam ju sa strane i ostala sam samo u crnom grudnjaku.
Krvavo ledene ruke su ih pomilovale, tiho sam zastenjala.
Otkopčala sam grudnjak i stavila ga pored sebe.
Pogledala sam ih. Meke i podatne.
Strašno je to koliko me privlače...
Uzela sam vilicu koja je bila pored noža i prošla sam njome po svojim grudima, nasmijala sam se jer me škakljalo..
Pitala sam se: '' Kako je to kada pritišćeš vilicu toliko duboko da uđe do kraja u tvoja prsa i osjećaš kako si došao do samoga kraja i dotakneš si kosti?''
Želim odgovor i dobit ću ga! Vilicom sam se igrala i dalje.
Zatvorila sam oči, stisla zube i desnom rukom si vilicu gurala sve dublje ''ah..'' izmaknuo mi je uzdah koji me poprilično iznenadio.
Vilica je sve dublje a koža mjenja svoju boju i lagano puca.
Krv je tako žarke boje i tako živo izgleda, nagnem glavu i primim ju rukom i sada mi je lakše piti iz nje.
Uživam!
Jezikom se igram bradavicom, lagano je ugrizem ali puštam opet.
Vadim vilicu van i zarijem zube duboko da isišem svu krv koja je u njoj.

Odjednom, počinjem gubiti vid.. sve postaje crno i ponestaje mi kisika, pokušavam disati ali nemam snage, nemam odkud udisati zrak..
Gdje je zrak?!
Gdje?!!

Trebam ga!!

Nestajem.

Your thoughts (110)

Poslušaj si srce, ima nepravilan ritam.

- Dali ti je stalo?
- Nije mi stalo.
- Želiš li dalje?
- Ne želim. U ovoj igri sam izgubila, predajem se.
- Zar tako lako odustaješ?
- Odustajanje će me i spasiti.
- Reci mi, osjećaš li kako tvoja duša iz dana u dan pripada meni?
- Osjećam.
- Strah te?
- Strah me.
- Za koga dišeš?
- Njega.
- Za mene?
- Ne, za njega!
- (šamar) - Njega nema!!!
- Živi u tebi.
- Ne živi. On je odavno umro.
- Za tebe...
- Voliš ga?
- Trebam ga.
- Ali, to je ljubav, zar ne?
- Ljubav ne postoji. To je samo iluzija.
- Plačeš li?
- Bude mi lakše.
- Koliko glasno možeš vrištati?
- Dovoljno da me nitko ne čuje...
- Kaješ li se?
- Sve što činim to učinim s razlogom!
- Još uvijek se predaješ?
- Predala sam se odavno. Samo je moje tijelo ostalo.
- Misliš li...
- Ne mislim!
- Želiš li da se vrati?
- Možda.
- Kako se hraniš?
- Zrakom.
Kada udišem ne čisti zrak gušim se. Dođe iznenada a uvijek moraš biti spreman.
- Zbog koga živiš?
- Zbog sebe.
- Vjeruješ u sebe?
- Ne vjerujem, ja, mislim na sebe.
- Kako je biti sama?
- Veličanstveno!
- Jesi li usamljena?
- Povrijeđena.
- Ostavljena?
- Zaboravljena.
- Ideš li sa mnom?
- Dobro mi je ovdje...
- Sa mnom će ti biti bolje.
- A jeli? Zato što ti kažeš?
- Ja ću ti pružiti ono što oni nisu.
- Meni nitko ne može pružiti ono što ja želim.
- Jesi sigurna?
- Najsigurnija!
- Udahni duboko jer, znaš i sama da ćeš biti moja.
- Ha-ha... moje tijelo možeš imati ali, moju dušu nikada!
- Tako mala a tako opasna...
- Miči mi se s face!
- Spremna?
- Nikada!
( pljunem mu u lice..)
- ( Prekriva lice rukom i obriše moju slinu sa svoga lica.
Ustaje, odmjerava me od glave do pete i iznenada,
primi me za vrat i stisne ga svom snagom. )

- ( Zatvorim oči i udišem ne čisti zrak... )

Your thoughts (116)

Smrt ne mora biti smrt.

Smrt nije kada umreš.
Smrt je kada nekog voliš i
bez njega ostaješ.

To boli više nego kada
nestaješ jer, znaš da
sve u tebi umire a živ ostaješ.

Your thoughts (98)

Isprika.

Pozdrav moji najdraži blogeri.
Ispričavam vam se što me nije bilo tako dugo, dogodilo se toliko toga ali, obečajem nastojat ću vam pisati sve češće i čitat ću vaše postove. Tužno je to što su neki moji blogeri koje sam ja voljela čitati zatvorili blog, zašto ste to napravili? Zbilja sam uživala čitajući vaše priče i naravno vaša razmišljanja. Bez vas nebi mogla biti sama u ovom blog-svijetu ali, kako god... drago mi je da sam vas makar ovako upoznala =)

Zbog tvog odlaska…

Svake večeri je sjedila za računalom i čekala je njega.
Mislila je da će doći, zapravo, bila je sigurna u to da će doći.
Čekala ga je satima i satima slušajući pjesmu koja ju je podsjećala na njega...
Osjećala je bol u grudima. Jeli to zbog njega? Znala je da je zbog njega ali si nije htjela priznati jer,
ipak on je bio taj koji ju je ostavio.
Bila je sigurna u to da će se vratiti, iako je on rekao suprotno, jednostavno, nije mu vjerovala jer to nije željela!
Rekao si mi - '' Začarala si me! ''
- Jesam li zbilja? jer kad bi bio začaran od mene onda nikad nebi otišao.
Toliko puta si je rasplakao samo... znala biti od umorna od čekanja i zaspati pored računala u nadi da ćeš joj napisati '' Ne mogu više ... '' i past joj u zagrljaj koji ona toliko priželjkuje.
Htjela je plakati, samo da joj bude bolje i vrištala je i vrištala svake noći sanjajući da ju čuješ i grliš šaptajući joj '' Tu sam malena... ''
Nije mi jasno, kako joj možeš biti važan ako ona tebi nikada nije bila? Kako da jadna nastavi dalje?

HEJ! Gledaj me u oči dok ti govorim u njeno ime jer, nje više nema!!
Ona je živjela za to da joj posvetiš 5 minuta svoga vremena....
Uvijek si mislio da je jaka, da, bila je ali,dok si ti bio uz nju!

Nitko je više ne može vratiti u život koji si je ti podario!
Nitko ne može obrisati njene suze i tragove tuge sa srca!

A vjerovala ti je... kad si govorio da ćeš uvijek biti uz nju, vjerovala ti je!!


Vidiš li ju?! To je ona! Da, ona...
Eno je, sjedi u kutku i gleda u prazno kroz prozor, ni ne trepće, jedva da diše , niti se miće samo gleda u prazno...

Oh proklet da si... uništio si ju... kako si mogao!?

Okreće se prema tebi i gleda te, dugo te gledala... bez da se pomaknula ni centimetar , a onda,
kroz plač i jecaj mržnje ti je rekla: - '' Žalim te i još više žalim svoje srce zbog ovoga što osjeća prema tebi! ''
okrenula ti je leđa i ide prema prozoru, otvara ga, približava mu se a on samo gleda u nju kako mu nestaje pred očima, ni vrisak ni ništa... samo je tiho nestala skačući s prozora.
Nije plakao, ni suzu pustio za njom, možda zato jer ju nije volio ili ju nije znao voljeti?

'' There are many things that I would
Like to say to you but..
I don't know how ''

samo je sjeo do kutka gdje je ona i slušao riječi njihove zajedničke pjesme.



Voljeni, znam da ovo čitaš*

Your thoughts (130)

Povedi me noćas sa sobom!

Priznala mi je da te voli, da joj je stalo.
Ti si njoj sve, svaka tvoja riječ nju boli.
Da je žedna, da je suša, svaku kap vode tebi bi dala, sve bi kupila, sve bi prodala, sve bi ukrala, samo da ti budeš uz nju.
Da ti preživiš, a ona umre.
Priznala je da bi zbog tebe preplovila, ako treba preplivala, sva mora i oceane, prešla preko svih ledenih, snježnih planina, borila se sa glađu, te došla do kraja svijeta.
Samo zbog tebe.
Priznala mi je da bi zbog tebe ugasila sunce, živjela u tami, samo da ti budeš sretan, da si ti njena sudbina, njena prošlost, sadašnjost i budućnost.
Njeno sve.
Rekla mi je da ju povedeš noćas sa sobom, u ovu noć punu zvijezda i divljih prostranstava, preko vriština i mora, samo ovu noć.
Samo noćas da ju voliš.
Da ti ona samo noćas bude sve.
Plakala je.
Plakala mi je na ramenima, bila je neutješna, jednostavno slomljena, praznina iznutra ju je izjedala.
Mislim da joj je dosta.
Dosta joj je toga da ju puštaš u ništavilu zaborava i sve manje voliš kao nekad.

Svega što se sjećam bila je ona.
Tamo u mračnom, prljavom kutku.
Napuštena, ostavljena, neutješna, prepuštena… samoj sebi.
Bila je preslaba za moje odgovaranje, za moje '' Ne čini to, ne čini to!! '', za moje tješenje.
Ti si njoj bio sve, svjetlo u tunelu, sunce nasred kiše i veselje pored tuge.



A ona te samo molila da ju noćas,
samo noćas, povedeš sa sobom i učiniš
sretnom barem jednom!

Your thoughts (135)

Draga, ovo je tvoja životna priča.

Sve što je napisano nema veze sa istinom,mašta igra glavnu ulogu.
Svaka priča ima svoj kraj,ima ga i ova.
Njen kraj završava sa srećom.
Kažu mi drugi da me obasipa tuga..uvjeravam vas da nije tako.
Ovom pričom dokazujem da znam što je sreća i što se cijeni!

****
Ove godine sam krenula u srednju školu,vrlo lako sam upisala gimnaziju jer sam odlikašica.
Cilj mi je završiti medicinsku školu i liječiti malu dječicu,saznala sam da je u tom poslu odlična plaća jer,ipak novac igra glavnu ulogu u tom poslu.
Dakle,sve je išlo savršeno..imala sam odlične ocjene i upoznala sam momka kakvog svaka može poželjeti,imala sam nove i prave prijatelji koji su me brzo zavoljeli.
U obitelji smo se svi slagali…mama mi je bila oduševljena odabirom škole a tek ocjenama..da ne govorim!
Imam jednog brata on je upisao informatičku školu,rijetko kada pričamo jer je on u tom svom nekom ''internetskom'' svijetu,ali ipak ga volim.
Moj tata puno radi kako bi mogao kupiti sve ono što njegova ''princeza'' poželi.

Kao što primjećujete moj život je poput bajke,jednostavno bez ikakvih problema..sve je u svom redu!

Nakon 3 godine poslije*

Prošlo je neko vrijeme,sada sam 3 razred gimnazije. Nije se mnogo toga promijenilo,ostalo je sve baš kao i prije!
Primijetila sam da u posljednje vrijeme osjećam veliki umor,slabo jedem i izgubila sam mnogo na težini. Imala sam temperaturu i često sam se znojila..
Znate,po tijelu sam imala čudnovate modrice,same od sebe su se pojavljivale. S vremenom sam se umarala dok sam hodala ( boljele su me kosti ). I bila sam blijeda i ruke su mi bile ledeno hladne .
Roditelji su primijetili da nešto nije u redu sa mnom. Mama mi je kuhala svakakve čajeve nadajući se da je to neka gripa koja će me ubrzo proći. Dani su prolazili a meni je bilo sve gore i gore! Napokon su me odlučili odvesti kod doktora,napravili su neke pretrage i pozvali Mamu,tatu i mene na razgovor.
Došli smo do bolnice i čekali doktora u čekaonici da nas pozove unutra. Nervozno lupkajući nogom o pod mama pogleda prema doktoru koji je dolazio s nekakvim nalazima u zelenom fasciklu. Pozvao nas je unutra i rekao je da sjednemo.

Mama: Doktore,recite nam što se događa?

Doktor: Slušajte na pretragama smo ustanovili da je vaša kćer ozbiljno bolesna.

Tada je moj tata uskočio: O čemu je riječ???

Doktor: Vaša kćer ima leukemiju!

Kad sam to čula suze su mi išle same od sebe,znala sam da je gotovo,znala sam da neću biti spašena..gotovo je..što ću sada? - Dok su mi se to pitanje motalo po glavi odjednom sam svom snagom otrčala van i počela glasno plakati,ljudi su me gledali a ja se nisam znala zaustaviti..sjedila sam u kutku i plakala,jedna suza za moj strah a jedna suza jer me neće biti.. primijetila sam da me mama gleda pokušavajući zaustaviti svoje suze. Došla je do mene i zagrlila me i drhtavim glasom rekla ''Dušo,slušaj me,ovo ćemo zajedno prebroditi..vidjet ćeš,svi smo uz tebe! Doktor zna svoj posao,uspjet ćemo!! Jesi me čula?! ''
Klimnula sam glavom brišući suze maramicom, vratila sam se kod doktora koji je objašnjavao da moram ostati u bolnici zbog pretraga, trebali su otkriti kako i što dalje.

Tjedan dana poslije*

Mama i tata su me stalno dolazili posjećivat i davati mi podršku,moj brat bi svaki put dolazio k meni poslije škole ( čak smo se i više zbližili,razgovaramo više nego prije.) Moje društvo bi se okupilo svake večeri i dolazilo mi razveseliti dan. A moj dečko je prekinuo sa mnom jer se on '' ne može '' nositi sa svime ovime!
Ispred bolnice hodajući podom sa ne urednom kosu osvrnula sam se posljednji put i pogledala sunce,travu i autobuse,naslutila sam da kada izađem više neće ništa biti isto. Ljudi su me ljubazno pozdravljali ali ja sam se sramila,smjestili su me u bolničku sobu kod izmučenih pacijenata sa beskrajnim redovima i njihovi osmjesi su izgledala tako lažni a moje prijašnje
brige tako sitne naspram ove..
Osjećala sam se kako da hodam cestom smrti s bijelom komorom za zračenje na kraj,bjelina u kojom sam se vidjela za nekoliko godina studija mi se gadila. Pogledala sam na pacijente velikih suznih očiju kojima su se kroz lica vidjele kroz ispucalu oštećenu kožu i kape kojima su sakrivali ćelavost. Pokucala sam i pozdravila uljudno,ali kakve koristi od toga sada kada pristojnost ni ljepota nemaju smisla kada sam na rubu života i smrti.

Meni su pacijenti do sada bili samo slučaj dva,ali sada shvaćam kako je provoditi beskrajne sate u iščekivanju loših vijesti. Čekajući u čekaonici,ugledala sam poznate plave oči jednog od mojih osnovnoškolskih kolega Andreja,ali njegova bujna crna kosa je netragom nestala,začudio se kada me vidio i smjesta mi naredio da ne kopiram njegovu frizuru… prvi put sam se od srca nasmijala,pozdravila sam ga u nadi da ču ga opet sresti. Ipak još je ostalo suočavanje s liječnikom koji mi je pokušavao objasniti što je to leukemija kao da sam trinaestogodišnja djevojčica,ali ipak sam pristojno slušala i potvrđivala njegove riječi s pokojim ''da''.

Prošlo je 2 tjedna i desili su se novi događaji,radili su mi svakakve pretrage,neke su bile pozitivne a neke i negativne. Svakog jutra bi vizita dolazila u posjetu..meni bi uvijek rekli '' Tvoje stanje je nepromjenjivo,nisi niti loše niti bolje. Očekujemo neku reakciju na kemoterapiju,pa ćemo onda vidjeti. '' I tako mi već dulje vrijeme govore…
Taman kad sam očekivala isti odgovor došlo je puno doktor oko mog kreveta i jedan mladi mi je prišao bliže i ,rekao mi je rekao '' Pogodi što Anna!'' Bila sam prestrašena a u isto vrijeme i znatiželjna te sam odmah upitala ''Što,što,što???'' On je na to kroz široki osmijeh rekao '' Onaj tko čeka taj i dočeka. Ideš doma…kemoterapija je uspješno izvršena i sa zadovoljstvom te puštamo kući. Samo javi roditeljima da dođu po otpusnicu! '' Bila sam presretna..prvo što sam učinila je otrčala u susjednu sobu i ispričala Andreju da nisam više bolesna na to je on rekao ''Jako mi je drago zbog tebe i meni su isto rekli da će mi početi rasti kosa :) '' To je značilo da više nije ni on bolestan…i naravno da neću više kopirat njegov friz he-he…

Nakon pola sata,roditelji su došli po mene…mama me snažno zagrlila i rekla mi je ''Jesam ti rekla da ćemo uspjeti, samo je potrebna vjera i volja!!'' promrmljala sam nešto i snažno sam ju zagrlila, mislim da mi je brat plakao od sreće kad me vidio kako dolazim kući…
Prijatelji iz škole su me stalno zvali,ispitivali su me kada ću doći u školu i da im je drago što sam ozdravila.

Ovdje završava moja životna priča i pouka koju sam izvukla:
Novac ne igra glavu ulogu u bilo kakvom poslu,pogotovo ako je nečiji život u pitanju.
Bitno je da se spasi život čovjeka kojem je to potrebno,novac je najmanje važan!

Your thoughts (105)

Prekrasna Ironija.

On je u prošlosti bio druga osoba, nije ono što je danas.
Preporučujući mi pjesmu od Three doors down - Let me be myself
želio mi je reći ovo:

'' I guess I just got lost
being someone else.
I tried to kill the pain,
but nothing ever helped.
I left myself behind,
somewhere along the way
hoping to come back around
to find myself someday. ''

Nisam znala što osjeća i što misli, sve dok mi nije tom
pjesmom rekao.
Izgubio se, nije ono što je nekoć bio.
Sada više nije ona osoba na kakvog je on sam navikao, odrastao.
Puka depresija mu je iz dana u dan ulazila u njegov um, govoreći mu da ovo što je
on danas da se može promijeniti.
Sada sniva u nestvarnom snu zvanom prekrasna ironija.
Nema kraja, a ni početka.
Sve dok to on sam ne prihvati i prošlost vrati.

Govorio mi je:
''Prije sam bio običan dečko koji je obožavao izlaziti i zabavljati
se. Sada mi se čini kao da sam zarobljen u jednom hororu kod kojeg glumim krivu ulogu!''

Slušala sam što mi govori. Bolilo je slušati ga.
Kaže mi jadan da više nikada neće biti ista osoba kao što je prije bio.
Znam da jednog dana želiš biti ono što si nekoć bio.

Želio je biti još jedan dečko koji gleda svjetliju stranu života, koji
se ne da baciti depresiji, u zagrljaj, onaj koji zna uživati u životu, ne plakati zbog njega.

Dragi moj Alexe!
Ja se nadam te vjerujem u tebe i želim da jednog dana uspiješ u tome.

Probudi se iz sna i dođi u život.

Your thoughts (155)

Zar misliš da se tako lako predajem?

Neke moje skrivene misli mora da znaš.
Ja uživam kada patiš!
živim za momente kada vidim tvoje suze.
Moraš shvatiti da je sa mnom drugačije!
Ja nisam kao one klinke koje ti vrtiš kako se tebi prohtije.
Imam svoje samopouzdanje koje gradim godinama.
Tvoje mišljenje mi ne znači i ne predstavlja apsolutno ništa!
Volim kada misliš da možeš sa mnom što poželiš jer baš tada dokažem suprotno.

Ti si dragi zaboravio:
Ja sam mnogo bolja od tebe!
Budi siguran da nekog kao ja nećeš moći nikada manipulirati.
Imaj jednu stvar na umu dok ovo čitaš:
Bio si još jedan u nizu!
Još jedan s kojim sam se poigrala i slomila mu to pokvareno srce.

Mora da misliš kako sam teška gadura kojoj češ se sada svetiti zbog ovoga.
Jedva čekam da mi priđeš pa da te dokrajčim do kraja.
Mene su stvorili da bi tebe uništila.

Od početka sam ti rekla: '' nemoj da me upoznaš '' i nisi me slušao.



Pripremi se za ono što sljedi jer nesrećo, to što volim tebe ne znači da ne volim sebe!

Your thoughts (163)

Još uvijek vjerujem da postojiš u mojim snovima živiš

Bio je poseban drugačiji od drugih, imao je sasvim neobično razmišljanje.
Danima je mislio o tome noćima je sanjao da će ih jednog dana upoznati.
Htio je shvatiti zašto su mu to uradili zbog čega su ga napustili?
To nije njegov dom tu ne pripada njegovo srce,njegove misli se nalaze negdje drugdje.
Zašto je on danas ovdje?! Među toliko nepoznatih lica koje ne želi gledati iz dana u dan.
Damir je imao samo 16 godina nikada nije znao svoju životnu priču.
Tko su mu roditelji? Tko ga je napustio? Tko ga je smjestio u dom?!
Danima,mjesecima,godinama se pripremao za svoju osvetu.
Znao je da mu neće biti lako pobjeći,pogotovo od ljudi koji su ga odgojili.
Dom je bilo utočište u kojem su se brinuli o napuštenoj djeci kao što je bio Damir.
Znao je da čini pogrešku i da će se pokajati zbog svog postupka.
Njegova želja je bila jača od njega,jača od svega.
Morao je to učiniti,zbog sebe htio je znati zašto su ga napustili?
Zašto se osjeća usamljeno? Zbog čega?
Tražio je utjehu u osveti,želio je da pate isto kao što je i on svih ovi godina.
Raspitivao se o njima pokušavao je naći informacije ali nitko mu nije htio govoriti ništa,skrivali su mu nešto,
bio je siguran u to.
Nešto se čudno događa,zašto baš njemu?
Što je skrivio da mora kroz ovu muku prolaziti?!

Tog jutra je padao je snijeg,hladnoća je igrala glavnu ulogu .
Na klupi u jednoj malenoj košarici je bio on tako sićušan i ne zaštićen,napušten i ostavljen prirodi.
Pronašli su ga ostavljenog u parku,na milost i nemilost.
Udomili su ga i dali mu krov nad glavom ali,ljubavi za njega nije bilo.
Nikada mu nisu dali da se igra kao dijete,tjerali su ga da radi i da se brine o ostalima.
Svoj bijes je skrivao u sebi, nisu ga voljeli jer je bio drugačiji od drugih,njegovo razmišljanje ga je dijelilo od ostalih.
Gledajući još jednom mjesečinu kroz rešetke na prozoru znao je da se sudbina neće pobrinuti za njega.
On je morao donijeti najveću odluku u životu i sam se snaći.
Razmišljao je o bijegu nakon škole,došao je do ideje da posudi prijevoz od prijatelja koji je znao sve što je on prošao bio je pravi prijatelj zbog toga mu je odlučio pomoći,radilo se o motoru koji će ga odvesti do svog cilja.
Vozajući se po ne poznatim cestama razmišljajući o tome što će im reći kada ih vidi mutilo mu je pamet.
Iznenada je izgubio kontrolu nad motorom i doživljava nesreću.
Njegovo srce nije moglo podnijeti bol od udarca te prestane kucati.
Nije mu se ispunila najveća želja.
Nije ih uspio pogledati u oči i pitati ih pitanja na koje on nije znao odgovore.
Gotovo je.
Završeno.
Saznalo se da mu je majka umrla dok je njega rađala.
Otac ga ostavlja u parku te bježi od vlastite odgovornosti.

Ne znajući ništa o tome, te zauvijek imajući na savjesti njegov plač u parku.

Your thoughts (183)

Volim te jer si uvijek ovdje.

Kako da napišem par riječi o nečemu što je uvijek uz mene?
Imate li vi neku ideju?
Nije riječ o osobi,niti o nekom uređaju.
Teško je za pogoditi ali lako za osjetiti.
Smiruje vas,ugodno vam je,uživate.
Prvo što vam padne na pamet je to da uradite.
Tuguješ se i veseliš s tim.

Glazba ja oduvijek bila dio mene kao i dio mnogih ljudi koji su se uz nju zabavljali,molili i sporzaumijevali.
Ali, samo mali broj ljudi može pronaći istinsku snagu unutar glazbe.
Danas je mnogo vrsta glazbe i još vise bendova,ali mislim da sam pronašla one koji mi najviše odgovaraju. Nekoliko puta mi se činilo da posrčem, ali čuvajući tužni tekst svoje omiljene pjesme, osjetila sam da nisam sama. Danas netko shvaća kako mi je.
Glazba je tu da bude saslušana,da te tješi da se veseli s tobom,
ti znaš da te pjesma neće osuditi dok te sa televizije bombardiraju kako nisi dovoljno lijep i savršen .


Uz divlje zvukove metala ide i divna poruka:
Usudi se biti ono što jesi, nisi samo još jedna lutka u nizu.
Ne misli da je tvoje mišljenje pogrešno jer je drukčije, ti si u pravu!

Your thoughts (126)

If today was you'r last day?

Moj najbolji prijatelj mi je dao najbolji savjet.
Rekao je da je svaki dan dar,ali nam on ne daje pravo da ga biramo.
Što ako je danas zadnji dan i sutra je prekasno?
Možeš li reći zbogom sadašnjosti? Ostaviti stare slike u prošlosti? Što ako je ovo moj posljednji dan?
Da li bi nazvao prijatelje koje nikada ne viđaš?
Što ti ostaje?
Prisjećati se starih uspomena?
Da li bi zaboravio svoje neprijatelje?

Svi činimo greške neki kažu da nam neće nikada oprostiti.
***
Kada nas zadesi nešto loše,oprost odmah slijedi.
Znate li zašto?
Jer osjećaju grižnju savjeti. Nitko ne razmišlja o svojim riječima, važno da kaže:
,,Ovo ti nikada neću oprostiti '' a kasnije se ne znaju niti ispričati.
Ti su ljudi cinični, nezahvalni.
Oni ne znaju razmisliti prije nego što će išta reći.
Naime,uvijek budeš uz njih,bodriš ih daješ im svoju podršku, tješiš ih.
Kada im je najteže govoriš im da će sve biti uredu no, čim nešto nije kako oni kažu slijede uvrede.
Tada ću ja biti prva koja će hladno reći:
Ne, ne želim ti oprostiti.
Onda ti poslije bude žao zbog toga i,odlučiš ipak oprostiti.

Da li znate što je najgore?
Najgore je kada znate da vas smrt čeka baš,danas!



Ipak ti nije svejedno,jer znaš da jednom moraš otići.
I da je taj život baš tvoj dar.
No, ipak u sebi misliš: ''što duže traje on je sve ljepši i ljepši. ''
Zar ne?

Your thoughts (147)

I'ts exhausting when you lose your own game.

Noć.
Nevidljivi saputnik svakoga ko se nađe u zagrljaju tame.
Topot teških koraka je ispunjavao tišinu noći..
Blaga kiša je padala i kvasila puste ulice.
Ona je išla polako, vukući svoje umorne noge.
Nije žurila da stigne na odredište.
Bila je neko ko nije pripadao nigdje, neko ko je izgubio sve. Ljubav, poštovanje, razumijevanje.
Sve joj je to bilo daleko.
Njene tamne oči su bile vlažne od suza i mutile su joj vid.
Hladne i beživotne ruke su se držale za metalnu ogradu mosta. Ispod nje se nalazio bezdan, bezdan koji je u ovom trenu bio jedino rješenje.
Mutna, tamnoplava voda je žedno upijala sitne kapi i čekala.
Gledajući u vodu, lagano je disala.
Mala suza joj je skliznula niz obraz.
Jedna suza za njen bijedni život.
Sekund.
Tolika je razlika između života i smrti.
Za nju, svijet više ne postoji.
Za svijet, ona kao da nije ni postojala.
Hladna voda ju je prihvatila kao dio sebe.
Nije se opirala gušenju, već se prepustila.
Tiho, najtiše, otišla je u noć.
Zauvijek usamljena i svijetu nepoznata.
Djevojka bez imena.

Your thoughts (76)

That's where she lies broken inside.

Dakle,dragi citatelji.
Kako da zapocnem sa ovim postom?
Inace najteze je zapoceti post a jos teze zavrsiti ga.
Sve je to ovako zapocelo.

Jedne hladne zimske noci.
Tocno u 22:30 rodila sam se tada.
Tako sicusna i malena, velike svjetlucave crne oci pune tame.
Moja kosa koja oko mene lebdi,kovrcava.
Svaka kovrca nesto predstavlja.
A moje usne…svaki poljubac zapamcen hladnom uspomenom!

-Kada sam bila mala, imala sam mnogo zdrastvenih problema.
Moji roditelji su se uzasno brinuli o meni, pogotovo moja majka…
Naime, isla sam na jednu rizicnu operaciju.
Bilo je pitanje hocu li moc zivjeti kao i ostali i morali smo riskirati.
Ja se toga ne sjecam prakticki, ali mi je moja mama ispricala.
Tocno…kada sam navrsila 2 godine doktori su primjetili da mi kuk ne raste kako bih trebao rasti i morala sam ic na operaciju da bi mi ga namjestali.
Sve je bilo uredu dok se nisam razboljela i bila 5 dana u komi.
Dobila sam sepsu,malo je falilo da ne umrem.
Aparati su me drzali na zivotu.
Onda se od jednom pogorsalo stanje.
Doktor je brzinom vjetra otrcao u sobu di sam ja lezala,da bi mi spasio zivot.
Uzeo je neki cudan uredjaj u svoje ruke i namjestio mi ga blizu mojih prsa.
Pocelo me nesto tresti,neka snazna struja.
Moja mama je gledala kroz staklo kako me ozivljavaju.
Plakala je neutješno a ja sam danas nezahvalna,i govorim joj svakakve rijeci.
Vrjedjam ju,umjesto da joj budem zahvalna na podrsci i na onome sto mi je poklonila.
Život.
Cinili su sve da bih prezivjela i…odjednom, otvorim oci koje su zablistale poput zvjezde.
Doktor se odmakne i uzdahne te mi kaze ''bit ce sve uredu malena,nebrini se.''

Naime namjestili su mi kuk i sada je sve uredu…ali,nikada mi se prizor od moje majke nece maknuti sa mojeg lica…jer zbilja,pokvarena sam i nezahvalna.
Ona bih sve ucinila za mene…a ja sam prva koja bih joj okrenula leđa…
Ali,mozda u meni ipak lezi ona djevojcica, dobroga srca i plemenite duše.
Da,bas ta dobrota, koja mi neda mira, koja me uvijek proganja..
Kad bih bar mogla sjest i porazgovarat sa njom i reci joj sto osjecam, bilo bi mi mnogo lakse.

Koliko god bila pokvarena i nezahvalna, uvijek cu voljeti tu zenu koja me nosila sa svojim rukama i dala sve od sebe da zivim normalno.
-Volim te mama.
Volim te jer si posebna…bas kao i ja,sve bih ucinila za teme,jer ipak si me ti odgojila i ostala uz mene,a ne kao neke druge majke...koje napustaju svoju djecu kada im je najteze!
Baš tada se mora dati sve od sebe i dokazati svojem djetetu da ces sve uciniti da mu bude ugodno s tobom,
da se osječa voljeno..a ne napušteno,zar ne?

Your thoughts (104)

It's like...

'' Ako me ostaviš,počinit ču samoubojstvo! ''
'' Bez tebe moj život nema smisla ''
'' Nema tebe nema ni mene! ''
'' Ako te ja nemogu imat,nemože niti ona ''
'' Znaš i sam da samo meni pripadaš,ne dolazi u obzir da budeš s drugom''
***
To su upozorenja za samoubojstvo!
Jel ste vi ikad rekli tako što?
Možda pomislili na to?
Jeli se netko ubio zbog vas?
Samo zato jer mu niste mogli dati malo svoje ljubavi?
Podariti mu svoju pažnju?barem na 10 sekundi
Ljubomora ili smrt?
Kada se netko zaljepi za vas,ne mozete ga maknuti od sebe jer ta osoba nemoze bez vas.
Jeli vam ikad palo na pamet da porazgovarate s tom osobom,
umjesto da ju odbijate i govorite '' briga me za tebe,ja imam svoj zivot.okani me se! ''
Ali imajte na umu jednom kada shvatite sto ste ucinili,pokajat cete se.
Tad ce biti kasno za tu osobu.
Tko zna,mozda bas sad ona lezi negdje mrtva, sva izbezumljena i hladno ubijena!
Sve zbog ljubomore!

Uz osobu u koju ste ljubomorni nikad nećete osječati onu sigurnost,
te potporu koja vam je potrebna i zbog koje mozemo vjerovati partneru.
On bi nam naime trebao olakšati život, a ne zagorčavati.
I bez obzira koliko vas on uvjeravao u suprotno potpuno si u pravu.
Pripazi samo da ne započneš razmišljati na način
«svi su oni isti… pogledaj koliki imaju druge ljubavnice, mene moj bar ne vara…»
Jer to nije istina, nisu svi isti i pogledaš li malo druge ljude oko sebe, njihovo ponašanje,
a ne samo prijatelje svog partnera, na koje se on poziva,
uvidjet ćeš da ipak ima boljih i da baš ti zasluzjes drugačijeg i puno boljeg!

Your thoughts (83)

Oči boje leda.

Zadnji je to put bio, zadnji put koji sam te gledala svojim očima.
Okrenio si se...pogledao me,upitala sam te ''smijem li te uslikat,za kraj?''
A ti si samo stao gledati me, tim svojim očima…
Željela sam to učinit unatoč tome što me još srce boli, oprostila sam ti.
I još te uvijek volim još mi je stalo, kako da ti to kažem kada me samo još uvijek gledaš tim plavim ledenim očima.
Unatoč moje boli usudim mu se reći
''Stani,molim te…nemoj mi to raditi,meni je stalo do tebe.
Još te volim,moje srce kuca samo zbog tebe.
Razmisli, prije nego mi okreneš leđa''
Posluša moje riječi i na to mi kaže:
'' Znaš da te nisam volio i neću nikada.
Ovo je tako moralo završiti.
Ja nisam taj dečko koji će te učinit sretnom,znaš zasto?''
Suze teku i drhtavim glasom upitam:
'' Zašto? ''
On spremno odgovori: '' Zato što mnogo boli sam ti nanjeo i ne želim još više.
Dosta mi je i nećeš me više vidjeti jer tako je najbolje…''

Zagrizem usnu, suze teku i rukama pokrijem lice…
Kada obrišem suze, njega više nema.
Ostavio me.
Nema ga više i unatoč moje ljubavi on je nestao...
Meni je u sjećanju ostao njegov ledeni plavi pogled.
Bez slike za sjećanje, samo uspomene.

Uspomena na naše prvo upoznavanje i njegove ledene oči…
Uspomena na njegov glas i miris njegovog tijela.
Uspomena na njegove šale…

Sve me podsjeća na njegov ledeni pogled.

Your thoughts (62)

Pomoći ću ti da shvatiš.

Ovo što ću vam sada napisati, nema veze samnom.
Dakle, ne radi se o meni.
Več o jednoj osobi.
To sam pročitala u jednom časopisu i htjela sam da i vi isto vidite.
Bilo bi ljepo da pomoću ovoga što je ova djevojka prolazila vi shvatite da ste previše osjetljivi.
Prerzo odustajete od vaših snova i onoga što vam život nudi.
Pročitajte shvatit ćete.
Ja jesam.

Stajat ću do kraja života!

'' Dok sam s prijateljicama plesala na tulumu,povodom svog 16 rođendana,odjednom sam osjetila čudne trnce u nozi. Desni mi se kuk potpuno ukočio! ''Ne opet!'',promrmljala sam ljutito u sebi u bradu,pokušavajući opustiti nogu. Štipala sam ju,tresla,ali bilo je prekasno. Već se bila ukočila poput kamena. Jedva sam odšepala do fotelje i sjela,još se uvjek nadajući da bar tu jednu večer neću izgledati i osjećati se kao kip.
U tome sam neobičnom stanju našla jer bolujem od rijetke bolesti koja se zove fibrodisplazija ossifinacs progessiva (FOP)ili jednostavno rečeno,okoštavanje mišića. Kad god se negdje jače udarimmoje tijelo počne taj dio tkiva pretvara u kost. Kao da mi se oko normalnih kostiju gradi još jedan kostur,samo što on nema zglobova pa se ne može micati. S vremenom ću se doslovno pretvoriti u živi kip,a što je najstrašnije za moju bolest ne postoji nikakav lijek. Nitko mi ne može pomoći. Kad bi mi lječnici izvadili neku kost ''viška'',na njezinu bi mjestu narasla nova.''

-Najteža odluka-

'' Trenutačno ne mogu micati vratom, podići ruke u zrak ili se sagnuti. Lakat moje desne ruke zakočen je pod kutom od 90stupnjeva i nemogu ga nikamo pomaknuti. Desni mi se kuk povremeno ''smrzava''ali još ga mogu micati. Svakodnevno pijem veome jake lijekove protiv bolova kako bih mogla koliko-toliko normalno živjeti, Još uvijek se mogu barem donekle micati,ali jednog dana više neću uopće moći promijeniti položaj tijela pa moram odabrati samo jedan u kojem ću provesti ostatak života. Budući da mi je mnogo lakše stajati nego sjediti,a ležati ne želim, to će biti moj odabir kad jednog dana dođe vrijeme za najgore-jednostavno ću stajati do kraja života! Teško mi je bilo donijeti takvu odluku,ali nisam imala izbora. Kada sam imala osam godina prvi put sam zamijetila neku neobičnu kvržicu u vratu. Pošto su mi liječnici napravili sve pretrage,uključujući i rendgenske snimke,ostali su potpuno zbunjeni-takvo što još nikada nisu vidjeli. Nisu uopće znali što mi se događa. Moji roditelji bili su veoma zabrinuti,a ja sam bila premala da bih shvatila koliko je moje stanje ozbiljno.Uostalom,osim što sam osjećala kočenje u vratu,nije mi bilo ništa…
Nekoliko tjedana poslije,što su mi napravljene dodatne pretrage,doznala sam da bolujem od FOP-a i da tu bolest ima samo 300 ljudi na cijelom svijetu.
Mama me je snažno zagrlila i tješila da se ne moram brinuti. Mene zapravo nije bilo uopće strah,jedino me je bilo sram,jer sam u školi morala nositi specijalni ovratnik.
Sve moje prijatelje zanimalo je što mi se događa ''Imam neku rijetku bolest'',svakodnevno sam ''recitirala'',ali u to vrijeme nisam imala pojma da je moje stanje vrlo,vrlo ozbiljno. U početku sam mislila kako je bas cool što sam drugačija od ostalih. Osvijestila sam se tek kad mi je mama rekla da se do kraja života ne smijem baviti sportom.''

Utjeha u glazbi

''To me u potpunosti slomilo.
Obožavam košarku,lacrosse i nogomet,a sada mi jedino preostaje sjedenje na klupi i gledanje drugih kako uživaju u igri. Ne mogu više voziti bicikli,plivati ili se glupirati sa svojim bratom Willom,koji je godinu dana stariji od mene.Ipak,shvatila sam da ne mogu samo sjediti i sažalijevati samu sebe. Krenula sam u glazbenu školu,počela sam svirati trubu kako bih korisno provodila slobodno vrijeme. Satima sam vježbala u svojoj sobi,obožavala sam svirati.
No samo godinu dana poslije ukočio mi se desni lakat Toga sam dana uzela trubu da nešto odsviram,ali kada sam pokušala,ruka mi je ostala ''zaključana'' u obliku slova L- više nisma mogla dohvatiti tipke. Borila sam se sama sa sobom i laktom nekoliko minuta,ali sam shvatila da se jednostavno ne miče. Neutješno sam počela plakati. Tada mi je sve postalo još jasnije –shvatila sam da malo-pomalo ostajem bez svega što volim. Svi moji zglobovi s vremenom će postati ukočeni i tada se uopće neću moći micati.
Prošao me je takav strah da sam od panike zamalo prestala disati. ''Zašto se to moralo dogoditi baš meni?'',jecajući sam pitala mamu. ''Znam da to nije pravedno'',rekla je,ali mi nije mogla pomoći. Znala sam da me plakanje i kukanje nikamo ne vode,zato sam donijela odluku. U trenutku kada me bolest spriječi da napravim nešto što volim,pronaći ću neku novu zanimaciju.
Zbog ukočenog lakta nisam se više mogla sama odijevati pa mi je mama nabavila štap s kukicom. Pred ogledalom sam vježbala kako ću pomoću nje zakopčavati patentni zatvarač na trapericama. Koliko sam se trudila da budem potpuno samostalna,mama mi je ipak morala pomagati u češljanju. To me je izluđivalo,pogotovo kad bih vidjela kako su sve moje prijateljice potpuno neovisne. Ali na žalost ja nemam izbora.''

Korak po korak

'U prosincu 2007 na jednom sam tulumu pala niz stube jer se nisam uspjela uhvatiti za rukohvat. Razbila sam glavu i tjedan dana provela u bolnici,u komi. Kad sam se napokon prpbudila,shvatila sam koliko sam ranjiva i koliko sam različita od svih svojih vršnjaka. Nakon srednje škole odlučila sam upisat faks za tekstilne dizajn koji se nalazi u drugom gradu. Kako bih uspjela u toj namjeri,mama je morala zaposliti njegovateljicu koja će mi pomagati. Nikada neću imat dečka,nikada neću moći nikoga zagrliti,ali sam uvjerena da ću se jednoga dana ipak zaljubiti u nekoga komu neće smetati moja bolest. Upoznala sam neke osobe koje boluju od ''moje'' bolesti,užasnulo me kada sam vidjela što me čeka. Moja bolest u poodmakloj fazi zaista je nešto zastrašujuće. Ljudi s FOP-om prosječno dožive najviše 40godina,ali ima iznimaka
-neki uspiju poživjeti dulje ako im se posreći da im kosti ne zdrobe srce i pluća. Ne mogu se praviti da moja bolest ne postoji,ali budući da je ne mogu zaustaviti,pokušavam živjeti korak po korak i uzeti najbolje od onoga što mi pruža svaki novi dan,unatoč moje neizlječive bolesti.''


Trebamo li željeti smrt iz dana u dan zbog glupih preprika?
Trebamo li čuvati svoje zdravlje i iz dana u dan očvrščavati ga?
Trebamo li ljude djeliti po njihovom izgledu?
Trebamo li cijeniti ono što imamo i to poštivati, isto iako nemamo ništa?

I najvažnije pitanje ovog posta je, trebamo li se žaliti zbog sitnica?

Your thoughts (100)

Više nema povratka.

Jeste li se ikada pitali, kako je biti ovisan o nečemu?
Kako je teško završiti s time,a lagano započeti?
Jeli vam to ikada palo na pamet? Gristi nokte,misliti kako vam je teško?
I pomisliti…da vam je Bog jedina nada?
Melita je bila djevojčica od 14godina. Išla je u 8. razred,
bila je obična tinejdžerica. Dobrog srca i puna života. Odlična učenica i dobro dijete.
Obitelj S. je bila obična obitelj. Roditelji i kćer jedinica Melita.
Melita je imala mnogo prijatelja,ali samo jednu najbolju. Onu s kojom bi dijelila sve,govorila slatke tajne. Melita i Sanja su bile nerazdvojne,kada jedna ne bi pričala o drugoj,druga bi započela.
Tako nerazdvojne su dobile pozivnicu na rođendansku zabavu,u Subotu navečer.
Na pozivnici je pisao -Bez alkohola!-To je za Melitu bilo savršeno. Došla je kući oko pola 6,i umorna je otišla do svoje sobe,legla na krevet i razmišljala. Udahnula je duboko i ustala sa kreveta. Otišla je do sobe svojih roditelja i pitala ih :-,,Mama,tata. Može jedno pitanje?''
Oni su na to rekli:-,,Naravno,reci'' Na to je Melita uzvratila:-''U Subotu je Majin rođendan i volila bih ići,hoćete me pustit da idem?,, Na trenutak je nastala tišina no onda je tata rekao:- ,,Hoće li biti alkohola?'' Melita je odgovorila -''Neće naravno,, Na to je mama rekla :-''Ako obećaš da ćeš u pola 10 biti kući,smiješ ići. Ako mi misliš lagati od mene više nikada nećeš imati moje povjerenje,NIKADA VIŠE!!!,, Na to je Melita rekla ''Može,kako vi kažete,hvala,, Te raširila ruke i široko,zagrlila svoje roditelje,i poljubila tatu za hrapavi obraz. Te Otrčala do svoje sobe i utonula u san sa anđelima.
Došla je Subota,Melita se ustala i vidjela poruku od Sanje :-''Dobro Jutro,znaš li što je danas?,,
Melita se nasmijala i odgovorila na poruku-''Naravno da znam,danas je Subota,praznik je.,,
Na to je Sanja rekla-''Duhovito,nego…doći ču kod tebe oko pola 7 pa idemo može?,, Melita je rekla-''Može,, I dopisivanja više nije bilo sve do pola 7. Melita je dobila poruku,od Sanje:''Ajde idemo,, Obukla se na brzinu,i krenule su. Nakon 15minuta došle su do Majine kuće. Pokucale su na vrata i Maja je otvorila vrata i pozvala ih je unutra. Bilo je puno njihovi vršnjaka. Neki su pričali,plesali,stajali,sjedili neki čak i pili. Kada je to Melita vidjela rekla ''Majo rekla si bez alkohola,lagala si,, Na to je Maja samo šutjela,shvatila je da je pogriješila,nije ništa rekla! Nakon toga Sanja i Melita su otišle plesati malo. Pile su limunadu. Kada Sanja na jednom primijeti da ih 2 dečka gledaju. Rekla je Meliti ''Gledaj…tako su slatki…idemo u lov'' na to je Melita rekla ''Daj čovječe,jesi ti pri sebi? Dečki imaju po 18 godina,i izgledaju ko pijanci. Nema šanse.,, Sanja se nasmijala i pogledala dečke sa svojim zavodničkim pogledom. To je naravno upalilo,privuklo je dečke ko magnete. U roku do sekunde dečki su se već predstavljali curama. Jedan je bio Matija a jedan Karlo. Matija je bio ozbiljni dečko,a Karlo nešto djetinjastiji. Dečki su se predstavili curama i tada ih upitali: ''Cure,ovdje je zagušljivo jeste li za čisti zrak?,, Na to je Sanja bez da je promislila rekla ''Naravno,, Meliti se cijela situacija nije ništa sviđala,jer za pola sata je trebala biti kod kuće.
Melita je pokušavala odgovoriti Sanju,da ne odu s njima.Ali sanja je na to rekla ''Daj Melita,samo 15 minuta da dobiju moj broj.,, Melita je uvijek volila Sanjin smisao za humor zato ju je i to nagovorilo ovaj put. Te su napustili kuću od Maje i uputili se prema jednoj cesti. Dok su Sanja i Melita nešto raspravljale,Karlo je vadio nešto iz Džepa. Na to je Melita upitala ''Što je to?,, Matija joj je odgovorio ''Cure želite li nezaboravnu zabavu?,, tad je Sanja rekla: ''Kako to mislite,nezaboravnu zabavu?'' Tada su ih dečki pitali ''Želite li progutati nekoliko njih?,, Na to je Melita,uzdignutim tonom rekla: ''Što drogu?,jesi ti pri sebi?nema šanse! Neću! To nije u redu,neću!,, Na to joj je Sanja rekla ''Gle Melita,ajmo probat. Što ima veze nitko neće znat,ja hoću a ti kako znaš,, Melita nije znala sto ce,mislila je da ako proba da stvarno neće ništa bit… pa je zato uzela tablete u ruke,i progutala ih. Nagovorili su je! Gotovo je. Kada su dečki vidjeli da su učinili svoje i nagovorili cure na smrt pobjegli su. U roku od sekunde nije ih više bilo. Melita je bila u sedmom nebu,zamišljala je prekrasne životinje pred sobom čula je zvukove,glasovi su se podebljavali,sjećala se svoje omiljene pjesme. Sve se miješa u savršenu sliku u ovom umu. A stvarnost je mnogo okrutnija. Ti si daleko u drugoj dimenziji svijeta,gdje ne vladaju fizikalni zakoni. Tvoje misli su jedini vodič,mozes letjeti a onda se jednostavno srušiš na zemlju i vidiš stvarnost toga svega…Dok su Sanja i Melita htjeli taksijem ići kući uhvatili su se za ruke,i počeli trčat prema cesti. Sanja ju je Pustila iz ruke i Melita počinje halucinirati potrči prema cesti nije čula sviranje auta niti brzinu kojom je auto išao prema njoj i dogodi se Nesreća. Melita je bila ispod kotača auta,bila je posvuda krv… Vozač je bio izvan sebe vikao je ''Zovite 94 hitno,brzo!!!,, Sanja od takvog prizora je završila u komu. Roditelji dan danas misle da su oni krivi za Melitinu smrt jer da je oni nisu pustili,ovo se ne bi dogodilo! Mama je noćima lila suze,tata nije znao što će sam sa sobom. Sanja više nikada neće moći,govoriti svojim glasom,nakon 2mjeseca kome njeni glasnici su nestali. Ona i Melita više nikada neće moći dijeliti tajne,i raditi išta skupa jer Melita je mrtva i više nema povratka. Droga je kriva. I dan danas Sanja zna da je ona odgovorna zato što ju je natjerala na drogu! Melita je primjer da ne smijemo uzimat drogu,jer droga oduzima život!
Čak i kad se izvučete na svijetlo,stavite sebe ispred droge vrijeme je zauvijek izgubljeno.

Kada jednom probaš moraš to uvijek imat,jer droga je ovisnost i sa njom nema šale.

Your thoughts (77)

Očajni smo i ne znamo gdje bi kad smo usamljeni.

Jeste li ikad razmišljali o samoubojstvu?
Poželjeli ste umrijeti možda?
Znate, ljudi koji govore da će se ubiti nisu ludi.
Oni na taj način traže pomoč.
No, naravno nitko ih ne shvaća i ne vjeruje im.
Kolko puta sam čula kako govore o nekom tko se ubio? Bio je pametan,povučen...i bla,bla...
Ma bio je sam i na njegovom licu moglo se vidjeti da pati.
Samo vi niste to vidjeli, niste to htjeli vidjeti.
Brinete samo za sebe.
Toliko bi života bilo spašeno da ljudi drugima daju malo pažnje i da ih slušaju kada pate.
Samoozljeđivanje? Jeste li se ikad vi samoozljeđivali?
Ljudi se ne samoozljeđivaju da bi se ubili.
Oni se polako uništavaju sa nadom da će ih netko spasiti.
Na taj način zovu upomoć...fizičkom boli pokušaju ubiti onu unutarnju bol.
Jesu li svi ti ljudi ludi? Oni samo pokušavaju unišititi svoju bol i pokazati ljudima da pate...
Negdje sam pročitala da darkeri,metalci i ti nose crno kako bi time izrazili svoju patnju i bol.
Na nosim crno. Ne znam iz kojeg razloga. Možda jer volim crno, možda...a možda u podsvjesti na taj način iskazujem svoju ljubav i dajem ljudima do znanja da volim.
Pogled...ljudima sve možeš pročitati iz pogleda, iz oćiju...njihovu tugu...vidjela sam jednu osobu, obično lice jednostavno ali pogled...tako tužan i potišten ali i oni ljudi koji su zatvoreni,koji nikome ništa ne govore,pogledom če nam sve reči...malo pogledajte oko sebe,pogledajte te zamišljane tužne poglede...da bar se jedan spasi.

Ljudi se ne režu bez razloga i ne stavljaju vruč vosak na vene zato što su sretni.
Ne razmišljaju, ne pričaju o suicidu jer im je lijepo.
Mi na taj način tražimo pažnju,tražimo pomoč...
Pa čak i oni koji kažu da ne trebaju pomoč ustvari žele pažnju i ljubav, trebaju nekoga ne znam ako čete shvatiti poruku ovog posta ali zbilja je tragično kad čuješ na tv-ju da se objesio diječak od 16 godina.

Sutra to može biti tvoj prijatelj, tvoj brat, dečko.
Razmislite malo...pogledajte malo oko sebe jer sutra će možda biti prekasno.
Kajat ćemo se jer smo znali da smo mogli spasiti jedan ljudski život.

Your thoughts (96)

Pozdrav čitatelji.

Dobro mi došli.
Krenimo zajedno razgovarati.
Da vas pitam za početak.
Jeste li se nekada osjećali usamljenim?
Toliko usamljenim da ste pomisli kako nemate nikoga na svijetu?
Sve ali baš sve bi dali da vas neko iskreno zagrli i kaže vam kako vas voli?
Zašto je to tako?
Zašto se ponekad osjećaš kao da si ništa?
Kao da si bezvrijedan i dan za danom ti počinješ u to vjerovati.
Ti si u svom svijetu i pokušavaš ih uvjeriti da te shvate, ali oni to ne mogu. Možda ne žele? Ti se ne možeš promijeniti…jednostavno…ne možeš,jer…to si ti…
U tebi živi usamljena djevojčica koja ne želi vjerovati u to da je netko može razumjeti.
Nju su već toliko puta povrijedili i slomili joj snove da ona živi od uspomena.
Zašto te neki ljudi smatraju čudakinjom ako si drugačiji od njih?
Zašto oni ne mogu shvatti da su neki drugačiji?
Da razmišljaš izvan zadanih okvira?
Toliko je pitanja a tako malo odgovora.
Za mene nije umjetnost samo pisati o sretnoj ljubavi.
Nekim krajolicima,ili ljubavi prema domovini,meni su pjesme poput:
Radosni mrtvaca lijepe jer te zapravo potaknu da razmišljaš o svemu.
O stvarnom životu.
Tek te svijest o prisutnosti smrti natjera da shvatiš neke stvari koje će promijeniti tvoj život i razmišljanje na način da ti trnci prođu kroz tijelo i ponovno osjetiš život da ti teče kroz vene.
Ne znam jeli to samo moje razmišljanje, ali jedno što te zapravo probudi jest iz iluzije života koji ravni vodič je kada se suočiš sa gubitkom neke voljene osobe ili svijest koja probudi privatnost smrti.
Tek kada ljudi uistinu postanu svijesti da će umrijeti ili mogu završiti život svake minute,
počnu razmišljat kako žele da ih ljudi pamte.
Možda ču ja jednoga dana razmišljati kako će me ljudi pamtiti,ali nisam sigurna hoće li me pamtiti kao neku osobu koja je voljela razmišljati izvana ili kao luđakinju.
Voljela bih da me svi pamte kao osobu koja nije bila tipična kao ostatak, kao osobu koja je voljela sve što je čudno i kao curu koja je voljela razmišljati na svakakve načine.
Mnogi ne bi shvatili o čemu sam ja govorila ali onaj koji želi razumjeti moje razmišljanje neće mu biti teško jer tada je sličan meni.
Sve što želim ovime reći je to da ćemo svi jednoga dana umrijeti i onda ćemo biti zaboravljeni.

Zašto bi se onda zamarali drugim ljudima i njihovim mišljenjima?

Your thoughts (59)

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.